39

Nekoliko crtica iz herakologije

Počev od 2001. godine, kada sam se počeo (povremeno) baviti poreklom, uviđao sam vremenom (ili je to već bilo "pred-određeno"?) da je pod-etnološka oblast, kao što je herakologija, jedan ogroman prostor neistraženih i začuđujućih fenomena i struktura čija neprozirnost samo još više podstiče znatiželju, razmišljanja i dalja traganja.

1. Kratka analiza teksta Vojislava Miljanića

Pronašavši članak (prvobitno saznao za njega iz knjige "Презимена у Црној Гори") g. Vojislava Miljanića "Detalji iz života predaka Petrovića-Njegoša za vrijeme boravka ispod planine Njegoš", objavljenog u časopisu ''Istorijski zapisi'' br 3-4, za 1989. godinu (http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/crnojevici/detalji_iz_zivota_predaka_petrovica_njegosa_v_miljanic.htm), u početku nisam mnogo polagao nade da ću išta novo saznati u odnosu na ono što sam prethodno već našao kod Erdeljanovića i Kovijanića. Što se tiče ovog rada, još uvek sam, bar za sada, pri tom stavu. Međutim, s određene vremenske distance, shvatio sam da je Miljanićev rad kompleksniji nego što se čini u prvi mah, jer kombinuje metodu kritičke istoriografije i (pseudo)predanja. Osim toga, on je, čini mi se, i svojevrsna rehabilitacija one herakološke "struje" (nazvao bih je "strujom Njegoš-planine" ili, pak, "promiljanićevskom strujom" koja bi bila unutar te šire struje; Kovijanić bi tu, verovatno, predstavljao "drobnjačku struju" mada moguće da bi se one mogle i preklapati?) koju je predstavljao Leontije Ninković (zanimljivo bi bilo videti u kojim detaljima se Miljanić ne slaže sa Ninkovićem), a  koju je (izgleda ne do kraja) kritički protresao Andrija Luburić. U tom smislu, ovaj rad predstavlja značajan deo unutar korpusa herakološke literature.

Iz teksta sam prvo odabrao one segmente za koje mislim da bi bile korisne i za analizu Miljanićevog teksta i za ''Rodoslov'' (odnosno blog). Potom sam klasifikovao tako raščlanjen tekst i dao, nadam se, adekvatne naslove: A) Nove informacije (informacije ili mišljenja koja nisu (po mom shvatanju) mnogo korišćena unutar herakologije i informacije koje se ovde prvi put predočavaju ali iz Miljanićeve vizure); B) Miljanićevo nekritičko povezivanje Muževica sa precima Petrovića (izdvojio sam delove teksta u kojima se vidi da je Miljanić selo Muževice bez šire analize povezao sa precima Petrovića); C) Miljanićeva kritička analiza veze Punoš – Zlatna Strana; D) Miljanićeva kritika Ristu Kovijaniću; E) Miljanićeva kritika Andriji Luburiću; F) Miljanićeva kritika Milovanu Đilasu; G) Krsna slava Petrovića Njegoša i crkva Sv. Save u Počivalama; H) Njegoši i vizija o srpskom narodu . Analiza je, dakle, privremenog karatkera i nadam se, u budućnosti, nekom svestranijem i dubljem čitanju.

A) Nove informacije

– (NOVLJANI KAO OSNIVAČI) Prema Luburiću, Drobnjačko pleme su osnovali Novljani, jedno srpsko pleme, koje se u vrijeme doseljavanja Srba na Balkan doselilo u Bosnu, u okolinu Travnika, da bi nešto kasnije prešlo u Hercegovinu i naselilo na banjskoj visoravni. Odatle su, kako dalje piše Luburić, u zajednici sa još nekim srpskim plemenima potisli starosedilačko stanovništvo tako da je Novljanima pripalo prostrano zemljište kojem je sem Drobnjaka u današnjim granicama pripadao dio Korjenića, Pive, Gornje Morače, Nikšićkih Rudina i veliki dio Nikšićkog polja. Kasnije se pleme razdvojilo na dva dijela, tako da je manji dio, koji nas ovdje interesuje, zauzimao zemljište između Banjana i starih Riđana.

– (SELO MUŽEVICE ISPOD NJEGOŠA) Odakle su preci Petrovića doselili u Muževice i u koje vrijeme nije dovoljno rasvijetljeno. Prema tradiciji, a i zapisima nekih istoričara [napomenuo bih ovde da su, kako sam shvatio iz Erdeljanovićeve sinteze, mnogi pričali o Travniku, a da je samo Pavle Apolonovič Rovinski čuo predanje u vezi sa Zenicom – hijerakul], doselili su iz Bosne, iz okoline Zenice, ili Travnika i da su u Drobnjake doselili, kako navodi Kovijanić, krajem 14. vijeka.

– (SELO MUŽEVICE ISPOD NJEGOŠA; RAZLIČITO O VREMENU DOLASKA) Na osnovu navedenih i drugih izvora, Kovijanić je utvrdio da je Đurađ Bogutović imao sina Heraka, po ocu prozvanom Đurđević, a ovaj takođe sina Heraka, koji se isto tako po ocu prozvao Heraković i da od njega potiču Herakovići. Pošto je Kovijanić proučavajući životni put i ostalih sinova Đurađa Bogutovića, utvrdio da je Pribil imao sina Rajiča (Rajka), koji se po ocu nazvao Pribilović, na osnovu čega je utvrdio da Herak i Rajič nijesu bili rođena braća, kako je mislio Erdeljanović, već braća od strica. Na osnovu toga Kovijanić je utvrdio da je Boguta najstariji poznati predak Petrovića i da je njegov sin Đurađ, a možda i on, živio u Muževicama, ispod planine Njegoša već 1399. godine.

Sadržina dokumenata upućuje, kako piše Kovijanić, da se Punoš doselio u Njeguše prije 1426. godine. On, takođe, dovodi u pitanje kneževstvo Punoševa sina Bogdana, kao i tvrđenje da su Herak i Rajič braća, već braća od strica, a unuci Đurađa Bogutovića, o kojem smo već govorili. [Ovde bih se osvrnuo da je, izgleda, počev od Kovijanića, "nesrodnost" između Heraka i Rajiča do danas poprimila, izgleda, nekoliko paralelnih struja - hijerakul]

– (U VEZI SA VUKOM BRANKOVIĆEM?) ...što mu je poslužilo da izvede zaključak da je Đurađ Bogutović sa sinovima bio u službi u pratnji Brankovića. Da li je istovremeno deponovanje dragocjenosti Đurađa Bogutovića i Mare Branković bilo slučajno, ili je Đurađ Bogutović, kako kazuje Kovijanić, bio u službi Brankovića teško je utvrditi.

– (U VEZI SA VUKOM BRANKOVIĆEM?) Uspostavljanje takvog prijateljstva, a istovremeno i povjerenja između Brankovića iz Srbije i Đurađa Bogutovića iz Bosne, na osnovu kojeg su Brankovići primili Đurađa Bogutovića u službu u vrijeme kada su bili protjerani sa turske teritorije, teško je povjerovati, mada nije nemoguće.

– (NEUTEMELJENE TVRDNJE) Karakteristično je da Tomić crkvu u Muževicama naziva sabornom, što ni u kom slučaju nije mogla biti. Vjerovatno Tomić nije bio u Muževicama, već je na osnovu iskaza drugih objavio takav podatak. Crkva u Muževicama mogla je služiti kao saborna crkva jedino radi izgovora pri okupljanju predstavnika pojedinih bratstava ili okupljanja većine stanovništva u cilju dogovaranja, što tradicija nije potvrdila.

– (''Ostavili svoje otečestvo i u ovijem gorama utekli'') I ta crkva, kao i Miljanićka crkva u Klenju, kraj Velimlja, posvećena sv. Jovanu Krstitelju, bile su po turskom naređenju dobrim dijelom zatrpane zemljom kako bi izgledale manje, jer bi u protivnom bile porušene.

– (NJEGOŠEVA POTVRDA) Da su preci Petrovića živjeli pod planinom Njegoš s oduševljenjem je pričao vladika Petar I Petrović Njegoš banjskim izaslanicima 1826. godine na Cetinju, kojom prilikom je Vasilija Baćovića imenovao za vojvodu, a Rada Miljanića za serdara banjskog.

– (NJEGOŠEVA POTVRDA) Istina, Miljanići su, prema narodnom predanju, znali da su u Muževicama, koje su se tada nalazile u njihovom susjedstvu, nekada davno u vrijeme dolaska njihova pretka Milisava Čevljanina u Banjane (oko 1450. godine), stanovale neke srpske porodice, ali nijesu ni slutili da su to bili preci crnogorskih vladika.

– (NJEGOŠEVA POTVRDA) Prema pričama pratilaca, koji su kao vodiči bili uz knjaza Nikolu na njegovom putu od Krsca kod Gacka preko Utesa, Crnog Kuka, Dubočaka, podnožja planine Jelovice (odakle se vide Muževice, Zlatna strana i planina Njegoš) preko Nikšićkih Rudina do Broćanca kraj Nikšića, avgusta 1876. godine, knjaz je dosta dugo razgledao Muževice s okolinom i interesovao se za mjesto gdje su bile kuće i crkva njegovih predaka.

Zbog žurbe, da bi s dijelom vojske što prije stigao ''braći u pomoć'' (misli se na južni front, V.M.), žalio je što nema vremena da svrati u Muževice i posjeti ''prađedovsko ognjište''. Knjaz (kralj) Nikola je kroz susrete sa Miljanićima često u šali govorio da mu još nijesu isplatili Muževice niti mu plaćaju nadoknadu za njegovo zemljište. To je potvrdio i prvih godina ovog vijeka kada su ga na Cetinju posjetili Pijo Stojanov i barjaktar Lazar Savin, oba Miljanići, radi dobijanja odobrenja za izgradnju crkve u Muževicama. Knjaz Nikola nije odobrio Piju izgradnju crkve u Muževicama pod izgovorom da je to njegova obaveza, te da će on podignuti crkvu na mjestu gdje je bila crkva njegovih predaka kada privede kraju neke preuzete obaveze.

Svoje obećanje nije ispunio niti je u tom pogledu vršio kakvu aktivnost.

Vjerovatno je tome doprinijelo i stvoreno stanje ''darivanjem'' Ustava i pojavom Narodne stranke za koju su se u većini izjasnili stanovnici Nikšića i njegove okoline.

– (BEZ IZVORSKE VODE) Kod naroda je poznato da su preci Petrovića koristili dvokolica (кola sa dva točka) koje su vukli volovi, tako da su dovozili drva, sijeno, žito, razvozili đubre po njivama i slično.

– (SEOBA NA NJEGUŠE) Erdeljanović pretpostavlja da je Punoš bio vlastelin, jer je ubrzo stekao ugled u Njegušima, dobio zemlju na Lovćenu, pa i učestvovao u određivanju granica između pojedinih plemena, dok je njegov sin Bogdan već 1456. godine postao knez u Njegušima.

– (RAZLOGA NIJE BILO) Erdeljanović to vezuje za pad Hercegovine, polazeći od činjenice da je Hercegovina konačno pala padom Novog 1482. godine. On nije uzeo u obzir da su Banjani, u kojima se nalaze Muževice i planina Njegoš, dospjeli pod tursku vlast kada i Onogošt, 1465. godine, te da bi to mogao biti uzrok bjekstva predaka Petrovića ispred Turaka. Na osnovu izloženog, mogao bi se izvesti zaključak da su preci Petrovića neplanirano napustili Muževice i planinu Njegoš 1465. godine, na što su bili prisiljeni padom Onogošta s okolinom pod tursku vlast.

– (ZAŠTO NJEGOŠ, A NE NJEGUŠ; I VASILIJE RAZLIČITO; Potomci kaluđera Petra utemeljili modernu Crnu Goru) Od Petrovića, iako se on nije prezivao tako, prvi je vladika Danilo svom imenu dodao naziv ''Njegoš'', i to u Moskvi, 1715. godine, što je ponovio i 1732. godine. U svojeručnom zapisu iz 1732. godine, vladika Danilo za sebe kaže: ''Danilü vladika cetinski Negošü voevodičü srübüskoj zemli''.

Karakterisitčno je navesti da su pojedini Petrovići u različitim vremenima i dokumentima upotrebljavali oba naziva. Tako se u jednom pismu crnogorskih glavara ruskoj carici Jelisaveti iz 1742. godine pominju, pored kneza Save Petrovića Njegoša, vladika Danilo i vladika Sava sa istim nazivom Njegoš, da bi na zapisu iz 1745. godine na jednoj ruskoj crkvenoj knjizi namijenjenoj vladici Savi Petroviću pisalo Njegušu, što je, takođe, za sebe ponovio vladika Sava i 1752. godine.

Vasilije Petrović je u svojoj Istoriji Crne Gore, kako navodi Erdeljanović, za pleme naveo samo oblik Njegoš, dok je za vladiku Danila napisao Njeguš. Vladika Petar Prvi, kao i svi njegovi nasljednici su upotrebljavali naziv Njegoš, dok su svoje saplemenike nazivali Njegušima.

Sličnost između naziva Njeguš, Njeguši, Njegoš i Njegoši je uticala na mnoge pisce (Sima Milutinovića, Vuk Karadžića, Milakovića, N. Dučića i druge) te nijesu dovoljno shvatili razlike između navedenih naziva, ili im nijesu pridavali naročitu pažnju, već su ih zamjenjivali, ili čak uporedo pisali u istom redu. Tako je, npr. Dučić, u prvom izdanju svoje ''Crne Gore'' upotrebljavao samo nazive ''Njeguši'', a za vladiku Danila ''Njeguš'', da bi u drugom izdanju ranije nazive zamijenio isključivo sa ''Njegoši'' i ''Njegoš''.

B) Miljanićevo nekritičko povezivanje Muževica sa precima Petrovića

– (SEOBA MATARUGA) Uporedo sa doseljavanjem drugih porodica, i dužim ili kraćim zadržavanjem u Banjanima, doselili su se i preci Petrovića – Njegoša. Oni su se naselili u Muževicama (tada pripadale Drobnjaku), ispod planine Njegoša, prema predanju, ne mnogo kasnije poslije boja na Kosovu.

– (NEUTEMELJENE TVRDNJE) Izgleda da su odlaskom predaka Petrovića iz Muževica zapuštene kako njihove kuće, tako i crkva, groblje, gustijerne i ostala imovina, što je vremenom sve propalo.

– (Život u Muževicama i seoba na Njeguše) O životu predaka Petrovića u Muževicama nema pisanih podataka, već se o tome može stvoriti pouzdanija slika na osnovu proučavanja drugih bratstava, koja su u to vrijeme živjela na teritoriji Banjana, odnosno tadašnjih Rudina. Tome treba dodati da je mnoge istorijske i druge događaje očuvala izvanredna narodna tradicija, koja je prenošena s koljena na koljeno, a koju su stari gajili i nasljeđivali kao neki zavjetni kult, izjednačavajući je sa najvećom svetinjom.

– NOVE INFORMACIJE: (Život u Muževicama i seoba na Njeguše) Preci Petrovića su na Njegošu, lokacija Lučevi gradac, imali svoje katune pored izvora zvanog Pištalina, mada su koristili i nekoliko drugih izvora. Do naseljavanja Muževica, poslije 1858. godine, zadržali su se ostaci i zidine od koliba, na kom mjestu su Miljanići kasnije gradili svoje katune.

– (BEZ IZVORSKE VODE) Prema predanju, na katunima su preci Petrovića provodili dobar dio godine...

– (SEOBA NA NJEGUŠE) Nije pouzdano utvrđeno kada su preci Petrovića napustili Muževice. Prema predanju, oni su pred nekom silom pobjegli, tako što su sa sobom otjerali stoku, dok su bakarno posuđe i neke druge vrijedne predmete spustili u jednu gustijernu koja tada nije držala vodu, a koju su potom maskirali kako je drugi ne bi mogli pronaći.

– (IME SELA PO POTOKU) Kako je već rečeno preci Petrovića su relativno dugo živjeli mirnim i dosta udobnim životom u Muževicama, ispod planine Njegoša, a veći dio godine i na samoj planini Njegošu, gdje su imali svoje katune. Ako se tome doda da su preci Petrovića, prema ondašnjim procjenama, živjeli bogato, pošto se bogatstvo cijenilo prema broju grla stoke, a uz to vodli trgovinu sa primorskim gradovima, prvenstveno Kotorom – iz kojeg su dobavljali potrebne namirnice, odjeću, obuću, odgovarajući pribor za seoske potrebe – to su Muževice sa planinom Njegošem za pretke Petrovića predstavljale ugodno mjesto za život.

– (PLANOVI VLADIKE DANILA) Istovremeno, preci Petrovića su morali mijenjati i način života, jer su umjesto ustaljenog ritma, gdje su sami gospodarili određenim prostorom, morali savladavati razne prepreke i prilagođavati se drukčijem načinu života, u novonastalim prostornim i vremenskim okolnostima. Vjerovatno su zato žalili i često pominjali velika i prostrana pasišta Njegoša, svoje kuće, crkvu i za ono vrijeme rodne oradnice Muževica, pa su ih po tome tadašnji stanovnici Njeguša i prozvali po planini Njegoš, ispod koje su došli.

C) Miljanićeva kritička analiza veze Punoš – Zlatna Strana

– (U VEZI SA VUKOM BRANKOVIĆEM?) Erdeljanović smatra da je Punoš doselio u Muževice po padu Bosne i Hercegovine, što se ne može prihvatiti kao tačno, jer je Punoš doselio znatno ranije. Erdeljanović, takođe, smatra da je Punoš sa svojim sinovima, a možda i rođacima ili zemljacima, proveo neko duže vrijeme ispod Zlatne strane, prije nego je preselio u Njeguše, jer se na drugi način ne bi tako dugo održalo predanje da je Punoš živio ispod Zlatne strane, kako su izjavljivali njegovi potomci u vrijeme Erdeljanovićevog boravka u Njegušima.

– (RAZLOGA NIJE BILO) Pored toga, saznanjem da je Đurađ Bogutović, djed Heraka Herakovića i Rajiča (Rajka) Pribilovića, još 1399. godine deponovao znatne dragocjenosti u Kotoru, a da je Herak Heraković 1441. godine mogao biti jemac jednom poznatom preduzimaču kod kotorskih trgovaca, ne možemo prihvatiti tvrđenje Erdeljanovića da su Herak i Rajič došli u Njeguše ''po tragu Punoša, pretka Punoševića'', koji je izvjesno vrijeme živio pod Njegošem, ispod Zlatne strane. Ovo tim prije, ne osporavajući eventualne veze između predaka Petrovića i Punoša, odnosno njegovih nasljednika, što je, kao što smo već vidjeli Heraku Herakoviću Kotor bio poznat, a takođe i Njeguši, koji se nalaze iznad Kotora.

– (IME SELA PO POTOKU) Karakteristično je za Punoša i njegove nasljednike da su više vezivani za Zlatnu stranu, nego za planinu Njegoš, iako je Punoš živio u Muževicama, u kojima su živjeli i preci Petrovića. Možda je pri podjeli korišćenja zemljišta Punošu pripadala Zlatna strana i dijelovi Jelovice, da bi preci Petrovića bili usmjereni prema Njegošu, jer u protivnom ne bi mogli saznati zašto su se tako kazivali.

D) Miljanićeva kritika Ristu Kovijaniću

– (U VEZI SA VUKOM BRANKOVIĆEM?) To što se Kovijanić poziva na kazivanje Šobajića da su Brankovići iz Korijenića od Klobuka nije pouzdana garancija, jer je Vukov otac Branko, kao što je poznato, bio sevastokrator u Ohridu, polovinom 14. vijeka

– (RAZLIČITO O VREMENU DOLASKA) Polazeći od predanja, istorijskih zbivanja i logičkog rasuđivanja nijesmo skloni prihvatiti naznačeno vrijeme preseljavanja predaka Petrovića u Njeguše, izrečene kako od strane Erdeljanovića, tako i od Kovijanića. Ovo iz razloga što je morao postojati neki, zaista, veliki uzrok da bi preci Petrovića napustili Muževice i planinu Njegoš, u kojima su imali odlične uslove za život

gdje su morali živjeti u pećini i naseljavati središnje i najniže dijelove Njeguškog polja, koji su u to vrijeme, kako se navodi, predstavljali lužinu i močvaru. Pri tome, kako se iz drugih izvora vidi, nijesu imali boljeg izbora, jer su ostala sela u Njegušima bila naseljena.

– NOVE INFORMACIJE: (RAZLOGA NIJE BILO; UZROK-PAD ONOGOŠTA?) Kovijanić se poziva na narodno predanje, prema kojem su [preci Petrovića – hijerakul] sa sobom odnijeli dragocjenosti (srebrnariju), a bakreno posuđe spustili u dno bunara da bi ga kasnije u povratku ponijeli. Naveo je i podatak iz Ljetopisa bratstva Miljanića ''da je u tom bunaru, kad se htjelo provjeriti ovo narodno kazivanje, nađen samo jedan bakreni sud za vađenje vode''.

Ovdje treba reći da je Kovijanić doslovno naveo narodno predanje, ali nije i izveo adekvatan zaključak. Tačno je da je jedna gustijerna slučajno otkrivena 1925. godine, u kojoj je nađen samo jedan bakarni sud, zapremine oko šest litara, koji je služio za vađenje vode iz gustijerne, što nikom ne daje za pravo da sa sigurnošću tvrdi da je to baš ta gustijerna u koju su preci Petrovića smjestili svoje posuđe. Ovo utoliko prije što i dalje postoji vjerovanje da prava gustijerna ni do danas nije otkrivena.

Međutim, ne isključuje se mogućnost da se preci Petrovića, poslije smještaja u Njegušima, nijesu povratili za svoje posuđe i ponijeli ga u Njeguše, jer Muževice nijesu beskrajno udaljene od Njeguša. [...] Do otkrivanja se više dolazi slučajno, ili sa željom da se na podesnoj lokaciji izgradi nova gustijerna, što je bio slučaj i sa ovom, otkrivenom 1925. godine.

E) Miljanićeva kritika Andriji Luburiću

– (U VEZI SA VUKOM BRANKOVIĆEM?; VEZE PETROVIĆA I CEROVIĆA) Da li je između predaka Petrovića i Cerovića bilo kakvih srodničkih veza, takođe nije utvrđeno – od negiranja bilo kakvih veza od strane Luburića, do postojanja bliskih veza, što su tvrdili kako Cerovići tako i Petrovići – Njegoši. Negiranje bilo kakvih veza i vremena zajedničkog doseljavanja od strane Luburića nema pouzdanih dokaza, jer je bliža ili dalja srodnička veza mogla postojati, kao što se i mogla uspostaviti u vrijeme zajedničkog življenja u neposrednoj blizini na teritoriji Rudina.

To što dosadašnja istraživanja nijesu mogla razriješiti to pitanje, izuzev nagađanja ili vlastitog mišljenja, ne daje za pravo Luburiću da tako zaključuje. [...] Pored toga, Luburić priznaje da o dalekoj prošlosti Cerovića nema podataka, te da se najstariji Cerović (Sekule) javlja tek u drugoj polovini 16. vijeka i da se misli da je bio vojvoda. Ovim se, kao što se vidi, ne isključuje mogućnost da Cerovići nijesu doselili iz Bosne i u 14. vijeku i da između njih i predaka Petrovića nije postojala, ili je uspostavljena, prijateljska veza,...

– (''ŠPANJOLICA'' POKOSILA MLADEŽ) Neshvatljivo je kako je Erdeljanović prihvatio mišljenje Luburića da ''u kraljevima oko planine Njegoša nema o tome nikakvih tragova, ni u čemu niti kod ikoga'', u dijelu u kojem se govori da li su preci Petrovića stanovali ispod planine Njegoš. U knjizi nešto dalje Erdeljanović navodi riječi Luburića iz kojih se može zaključiti da su Muževice naseljene tek 1858. godine, te da do tog vremena nije bilo stalnog naselja, izuzev ''možda su samo privremeno stanovale tu kadgod kakve izbjeglice''. Nasuprot Luburiću, Svetozar Tomić, prilikom nabrajanja crkvi i crkvina u Banjanima kaže: ''Crkvine su jedna u Muževicama (negdašnja saborna crkva), jedna na Rusenovićima i jedna u Podljuti''.

– (OLAKO NEGIRANJE) Iako se mišljenje Ninkovića, da bi Herak Misalić mogao biti rodonačelnik Herakovića ne može prihvatiti, takođe se ne može olako prihvatiti ni negiranje svega toga od strane Luburića.

– Nažalost, nadgrobna ploča kod crkve sv. Save na Počivalima ubrzo je izlomljena od strane neupućenih graditelja novih grobnica, te je nije mogao vidjeti ni Luburić prilikom posjete crkvi.

– NOVE INFORMACIJE: (NA GROBLJU NEMA OZNAKA) Povezano sa ovim pitanjima, a na osnovu tragova od izgrađenih kuća, groblja, crkve i gustijerni moglo bi se zaključiti da nije u pravu Luburić ni kada kaže: ''Ako su oni (misli se na Heraka i Rajića, V. M.) možda neko vrijeme i stanovali pod planinom Njegoš, to je moglo biti samo privremeno i trajati kratko''. Da li bi preci Petrovića za to ''kratko vrijeme'' mogli uraditi sve to i da li bi kod njih postojao takav interes. Naravno, na osnovu izloženog, slijedio bi negativan odgovor.

– NOVE INFORMACIJE: (SLAVE I PRISLUGE) Navedeni podaci utiču, naravno do izvjesne granice, da se tako lako ne može odbaciti zaključak Leontija Ninkovića da između Heraka Misalića i predaka Petrovića postoji neka veza, kao što je to bez dovoljno argumenata učinilo Luburić. Nije isljučeno da Herak Misalić nije bio brat, ili neki bliski rod Bogutov, za čijeg sina Đurađa je Kovijanić našao podatke u Kotorskom arhivu. Možda je bilo i drugih nadgrobnih spomenika i natpisa na njima, te da su ranije polomljeni, kao i ovaj o kom je riječ. Da Ninković slučajno nije pronašao ovaj nadgrobni spomenik, sigurno je da se ni za njega sada ne bi znalo. Možda bi neka dalja istraživanja u tom pravcu značajnije rasvijetlila ovo pitanje.

F) Miljanićeva kritika Milovanu Đilasu

– (ĐILASOVE ZABLUDE) To što su raniji autori postupali tako donekle se može i shvatiti, što ne važi za savremenije, među kojima se nalazio i Milovan Đilas, koji je u svojoj knjizi “Njegoš”, kada govori o vladici Radu, na jednom mjestu kazao: “Ali se tačno ne zna zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Biće da je to preuzeo od strica, vladike Petra, koji je katkada uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš, valjda da bi se razlikovao od ostalih Njeguša, a ponajprije radi toga što se tako zvao i legendarni rodonačelnik plemena – vojvoda Njegoš, i što se držalo da se pleme neguško doselilo u 16. vijeku ispod Hercegovačke planine Njegoša''.

Šta je navedenim Đilas, zaista, htio reći teško je odgonetnuti, jer je nemoguće povjerovati da njemu nijesu poznate činjenice o kojima govori: da ''dodatak Njegoš'' nije birao vladika Rade, niti on potiče od vladike Petra, već od vladike Danila; da istorijski nije potvrđeno da je postojao ''vojvoda Njegoš'', da se pleme njeguško nije doselilo u 16. vijeku ispod hercegovačke planine Njegoša, već samo nekoliko porodica i to u 15. vijeku, a da je pleme njeguško postojalo ranije i slično.

Istina, nije cilj ovih redova da se polemiše sa Đilasom već, prvenstveno, da se ukaže na različita mišljenja koja dosežu do našeg vremena, a da se i ne govori kakva su ona bila u bližoj ili daljoj prošlosti. [...]

G) Krsna slava Petrovića Njegoša i crkva Sv. Save u Počivalama

– (NA GROBLJU NEMA OZNAKA) Međutim, moglo bi se postaviti i pitanje – zašto u groblju u Muževicama nije bilo nadgrobnih spomenika, niti nekih izrazitijih oznaka, ako su preci Petrovića ovdje duže živjeli? Pri odgovoru na ovo pitanje moglo bi se reći da su, vjerovatno u tom groblju sahranjivane manje značajnije osobe, a da su ostali sahranjivani negdje drugo, pa možda baš i kod crkve sv. Save, na Počivalima. Iako će izgledati neshvatljivo, slično su postupali i Miljanići iz Muževica sve do 1918. godine, koji su neke umrle sahranjivali u ovom groblju, a ostale kod svoje crkve u Klenju, koja je od Muževica nešto udaljenija u odnosu na crkvu sv. Save na Počivalima. Obje crkve se nalaze u istom pravcu, na udaljenosti oko dva sata brzog hoda od Muževica, pri čemu je trebalo preći preko planine Jelovice. No, sve to, pa i ružna zimska vremena, skopčana čak sa životnim opasnostima zbog vremenskih nepogoda, nijesu sprječavale Miljaniće da desetinama godina vrše takve obrede.

– (SLAVE I PRISLUGE) U prilog tezi da su preci Petrovića svoje značajnije ličnosti sahranjivali, možda, baš kod crkve sv. Save na Počivalima ide i činjenica što su preci Herakovića i Rajičevića, pored slave Đurđevdana, kako izgleda, prisluživali sv. Savu, što navodi Erdeljanović, na osnovu razgovora sa većim brojem ljudi iz Njeguša. [...] [...] to nije spriječilo Popoviće da, umjesto te prisluge, prihvate drugu i to baš sv. Savu. Za takvu izmjenu Popovići su tada, nesumnjivo, imali neke svoje razloge. Da li su to učinili zbog toga što se bila pojavila neka zarazna bolest, kako se govorilo u kraju, da li su prevladala razna proročanska predviđanja, ili neki predosjećaj u odnosu na svoju staru prislavu i crkvu sv. Save na Počivalima, nije poznato, ali su Popovići to svojevoljno učinili i do danas održali.

H) Njegoši i vizija o srpskom narodu

– (PLANOVI VLADIKE DANILA) Zato nije čudo što je vladika Danilo svom imenu dodao naziv Njegoš, jer je i preko toga nastojao da ostvari neke svoje zamisli: želio je da u očima Rusa naglasi svoje srpsko, i to plemićko porijeklo; da svima stavi do znanja da su njegovi živjeli u Hercegovini, koja graniči sa Crnom Gorom, kao i da istakne perspektivnu mogućnost da se u pogodnom trenutku stavi na čelo pokreta srpskog naroda, prvenstvo onog u Hercegovini, nazivajući sebe ''voevodičü srübüskoi zemli''.

Bez sumnje, ovim je htio da kod Rusa uzdigne ugled Crne Gore i svoje lični, da skrene veću pažnju ne samo na Crnu Goru, već i porobljeni srpski narod. Zato nije isključeno da tom prilikom nije razgovarano i o mogućnostima njegovog stavljanja na čelo pokreta srpskog naroda, ukoliko do takvog pokreta dođe.

Dodajući svom imenu naziv Njegoš, a ne Njeguš, vladika Danilo je, pored uticaja kod Rusa, želio da izdigne svoj uži rod iznad ostalih Njeguša i tako stvori veći uticaj, ne samo kod njih i u Crnoj Gori, već i u Hercegovini, za koju je dijelom vezivao svoje porijeklo i u pravcu koje je Crna Gora bila orijentisana zbog mnogih prirodnih i društvenih sličnosti, kao i obostranih interesa. [...]

– (SAMOLjUBLJE PETROVIĆA?) Erdeljanović smatra, i sigurno nije daleko od istine, da je samoljublje natjeralo dinastiju Petrović da svoje prezime vezuje samo za ogranak koji je potekao od ''kaluđera Petra'', čime su stavili do znanja da su ''jedino oni pravi Petrovići''.

Na taj način se prezime Petrović svelo samo na potomke kaluđera Petra i njegovog sina Šćepca Kaluđerova iako se zna da je u to vrijeme bilo više porodica koje su imale prezime Petrović, pošto su svi vodili porijeklo od Petra Šćepanova, pradjeda kaluđera Petra.

No, sve to nije sprečavalo nasljednike dinastije Petrović Njegoš da umješnošću, upotrebom sile pod okriljem položaja, hrabrošću dostojnom divljenju, kao i svojim izvanrednim umnim sposobnostima, steknu takvu prednost i neosporan autoritet, čime su nadmašili svoje sunarodnike i osigurali slavu, ne samo u Crnoj Gori, već daleko izvan njenih granica.

__________________________________________

Miljanić se često služi nekakvim ''narodnim predanjima'' kao izvorom za svoje argumente ne navodeći, pritom, od koga ih je i gde slušao, mada postoje naznake da se služio predanjima iz svog bratstva i izvesnog "Ljetopisa bratstva Miljanića". Autor je pokušao "istorizovati" porodična/bratstvenička predanja, ali je, mislim, ipak značajnije (mada i u ovakvom obliku predstavlja vrednost i istraživačku specifičnost) da se pristupilo istraživanju načina kako su ta predanja ili razmišljanja nastajala pogotovo ako su u vezi sa poreklom Petrovića Njegoša i/ili Herakovića.

2. https://en.wikipedia.org/wiki/Petrovi%C4%87-Njego%C5%A1_family_tree

Verovatno da je Risto Kovijanić pronašao (ili hipotetički rekonstruisao) više braće od stričeva Heraka Herakovića. Na gornjem linku data je pregledna porodična loza Bogutovića-Herakovića gde se spominju unuci Đurađa Bogutovića: Pribo (Pribil ili Pribislav) Vukašinov, Vlatko (ili Ratko) Vukašinov, Luka Pribislavov, Jovko Radinojev, Pribil Vukšić, Vukac Radinojev, Herak Herakov. Nisam siguran odakle Miljaniću Rajič (ili Rajko) Pribilović (takođe i ovde: Đurađ Bogutović) kada se (za sada) zna da je Pribil imao samo sina Luku. No, sve je moguće.

U rodoslovima se može videti i odakle je rodbinska veza između Karađorđevića i Herakovića-Petrovića: kćerka Nikole I Petrovića, Ljubica ''Zorka'', bila je supruga Petra I Krađorđevića i majka kralja Aleksandra I Karađorđevića. Postoji, čini mi se, i jedna verzija nekakvog povezivanja rodoslova predaka Karađorđevića i Petrovića a ono se otprilike svodi, izgleda, na zajedničko poreklo ove dve loze.

3. Problematika "Herak – Hercegovina"

Ova višestruko kompleksna problematika predstavlja možda jednu od najvećih konstrukcija unutar herakologije. Izrodila je nekoliko idejno-ideološko-geneoloških struja, pod-struja i kontra-struja koje, svaka za sebe, predstavljaju čitave studije i istorije a ponekad i politike. Svaki njen segment (Travnik, Zenica, Gatačko polje, Čarađa, Njegoš planina, Drobnjaci, Kotor, Luštica, Donja Neretva, Njeguši, itd.) ima višestruke slojeve i sisteme. Seoba Heraka i Rajiča dostigla je kultni, mitološki i religijski status.

Koja izvornija predanja stoje iza segmenta o Čarađi i Gatačkom polju a u vezi sa Herakom? Veoma rano sam posumnjao da to (pseudo?)predanje nije povezano sa (pseudo?)predanjem o Njegoš planini. Razlog je verovatno subjektivne prirode - naime, koristeći Erdeljanovićevu "Crnu Goru" čitao sam samo njegovu sintezu o Herakovićima i Rajićevićima ali ne i ostale delove knjige. U tim delovima se izgleda spominje Čarađa i veza sa Herakom ali ne i u samoj sintezi. Mada i bez toga, biće da je dolazilo do preklapanja nekih različitih (pseudo?)predanja.

Jedno vreme sam pomišljao da su ratovi i promene državnih granica između Bosne i Hercegovine, Osmanskog cartva, Austrije i Crne Gore, tokom 19. veka, imale potencijala da utiču na postepeno istoriografsko "premeštanje" povezivanja Heraka i Raiča sa planinom Njegoš na povezivanje sa zapadnijim predelima kao što su Bileća (Maleševo), a onda i dalje, sa donjim slivom reke Neretve (Boljuni, Stolac). Pošto je planina Njegoš nekada davno administrativno pripadala istočnom delu Hercegovine, a pošto Heraka i Raiča narodno predanje često vezuje za planinu Njegoš, rani autori su (hipotetički) zbog toga pisali da je Heraku i Raiču poreklo ''hercegovačko''. Kada je planina Njegoš kasnije pripala Crnoj Gori, autori su možda osta(ja)li pri tvrdnji da su Herak i Raič poreklom iz ''Hercegovine'' ne objašnjavajući da pripadanje Hercegovini onda nije isto što pripadanje Hercegovini sada.

Pitanje je i koliki je domet otkrića nadgrobnih spomenika kod Stolca i na njima zapisi imena nekoliko srednjevekovnih Herakovića i Heraka (koji, po svemu sudeći, nemaju veze sa njeguškim Herakovićima) na pomišljanja da preci Petrovića potiču sa reke Neretve.

Da li se pod tim nekim uticajima mogu smatrati i neki detalji u spisima Sime Milutinovića Sarajlije (''Priručni leksikon'', Zagreb 1967.; 3. prerađeno i prošireno izdanje; nakladni zavod ''Znanje'', Zagreb; za izdavača: inž. Bruno Pekota; 596.str.: «[...] (Sarajevo, 3. X 1791 – Bgd, 30. XII 1847), književnik. Lutalac, nemirna i nesređena temperamenta, zagonetna karaktera, romantik, rodoljub, talentiran ali nedorečen pjesnik. [...]». Objavio 1835. god. istoriju Crne Gore) koji koristi termin "Herača" ? J. Erdeljanović ''Stara Crna Gora'', 413.str.: «Sima Milutinović veli za vladiku Danila, da je ''рођенъ у Нěгуше... одъ братства Херачкога или Хераковићахъ, кои су се ту населили по узећу Хераче (Херцеговине) Турцыма; […] ''» – iz ovako formulisane rečenice vidi se da je "Herača" za Milutinovića predstavljala sinonim za Hercegovinu.

Da li je Herača trebala označavati tobožnju ''Herakovu zemlju'' (zemlju Herakovića) ili nešto drugo ? Pitanje oko misteriozne Herače ostaje otvoreno pogotovo što su Turci u svojim defterima Hercegovinu nazivali Hersek (Herceg?).

Međutim, postoji još nešto što meni za sada nije sasvim jasno i možda je u vezi sa nastankom reči "Herača". Naime, na https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=1614.0 nalazim sledeće: korisnik Онај с ону главу (7.XII 2019.): "Херак, Србљак, Тузлак, Бошњак... итд. топономоастика која ствара етнономастику па и стандардну (антроп)ономастику. Неко од негде. Херак с онога свијета. Пустио би Херак Турчина (Турка), ама неће Турак њег." Čini mi se da sam u nekoj literaturi (biće da je reč o bosanskoj (odnosno iz Bosne i Hercegovine)), već nailazio na slično korišćenje imena (termina?) Herak kao valjda nadimka ili, pak, toponima. Ostaje otvoreno za diskusiju koliko je ime Herak, kod osoba zabeleženih u 14. veku (npr. maleševački Herak Milošević), dakle pre(?) ustaljivanja naziva Hercegovina (u toj problematici je možda i bugarsko selo Herakovo), uopšte etimološki srodno sa toponomastičkim "herak" (verovatno hipokoristik - možda u smislu "mali (mladi) Era/Hercegovac"?). Slede dalja istraživanja...

4. Erakovina – zemlja u Vrbi (Njeguši)

J. Erdeljanović "Stara Crna Gora", 382.str.: o selu Vrbi koje se nalazi pored sela Herakovića, Rajićevića, Malog Zalaza itd.:

«Na jugu je od sela Gornje Polje, u kome su manji delovi: Duboki Do, pomenuti Rinač – do Carevine (tako nazvane, vele, ''što su dobre zemlje''), Velje Njive, Vitovine, Žutkovine (nazvane po Žutkoviću-Rajićeviću, čije su bile pa ih prodao Vrbljaninu), Erakovina (bila svojina Erakovića), Serdarice, Pred-Knež-do […]».

Da li je ovaj toponim – Erakovina – zajedno sa već poznatim selom Herakovićima (centralni deo Njeguša), možda dokaz postojanja osoba sa prezimenom (H)eraković koje su živele pre formiranja Petrovića i Radonjića, ili je reč o nekom kasnijem formiranju (npr. Erakovina kao svojina žitelja (a ne nosilaca prezimena) sela Herakovići)?