37

Tuzlanski Erakovići (2)

I

Поставивши 13.X 2008. нa https://www.rodoslovlje.com/ текст о Сими Ераковићу, Кочићевом пријатељу и колеги, негде сам помишљао да је Симина слава била можда или Митровдан или Св. Петка, па је постојала могућност да тузлански Ераковићи потичу од бјелопавлићких Ераковића чија је слава Петковдан. А онда ми је дан касније поштовани господин Драгиша Ераковић послао, за мене, епохално писмо:

«[...]  Skoro od poćetka pratim Vašu akciju na portalu Rodoslovlja pod nazivom "Erakovići, Herakovići, Eraci i Heraci - Baza podataka" sa kojom sam jako zadovoljan i ovom prilikom odajem Vam priznanje i zahvalnost za učinjenu akciju.

           U više navrata imao sam namjeru da se i sam javim i učestvujem u Vašoj akciji ali sam oklijevao. Tek po objavljivanju Vašeg dopisa od 13.10.2008. godine i Vašeg pitanja koje Simo Eraković iz Tuzle , ja kao njegov unuk smatram da sam prozvan i pozvan da nešto kažem o svom djedu Simi Erakoviću i njegovoj porodici.

           Simo Eraković je rođen 1872. godine u Travniku od oca Petra i majke Riste (neznam djevojačko prezime).Umro je 1959. godine u Tuzli u 87. godini života.

           Otac djeda Sima Petar, po pričanju moga oca Milorada poginuo je 1876 godine u bitci u Vučjem Dolu sa svoja četiri brata (Riđo,Glodžo ostalim neznam imena a mislim da su i ovo nadimci) po jednoj verziji od strane Turaka a po drugoj verziji da su stradali od ruke Petrovića (krvna osveta).

           Također mi nije poznato zašto je moj pradjed Petar morao napusti Crnu Goru i preseliti se sa porodicom u Bosnu (Travnik)ako nije u pitanju krvna osveta.

           Poslije smti oca Petra djed Simo sa sestrom Anom i bratom(mislim da se zvao Milutin) te majkom Ristom živio je vrlo teško i jako siromašno.

           Neznam gdje i kako je dospio ali djed Simo je završio škole u Katoličkom sjemeništu odakle je otišao na studije prava u Beč i teologije u Peštu.

           1906. godine  dolazi u Tuzlu i zapošljava se u Crkvenoj opštini .Dovodi sestru i majku iz Travnika. Brat mu se odselio mislim u Zagreb.

           Posao nije mogao dobiti u državnoj službi u Bosni i Hercegovini(režim austro-ugarski) jer je bio član „Mlade Bosne".

           Djed Simo  1911. kupuje imanje u Dragodolu (dio Tuzle) gje se ženi sa mojom babom Vasilijom Pavlović iz Sižja sa kojom je izrodio sedmero djece i to: Miloš(1911 – 1944),Petar(1913 – 1994),Radomir(1915 – 1939),Radojka(1916 – 1992),Slobodanka(1918 – 2008),Milorad(1920 – 1993) i Dragiša(1923 – 1943).

           Simova majka Rista umrla je 1929. godine u Tuzli u 83. godini života.

           Napomena : Simovi sinovi Miloš i Dragiša koji se vode pod prezimenom Erahović a nalaze se na spisku žrtava Jasenovca su poginuli kao partizani: Miloš na Međašu (selo blizu Tuzle) 1944. godine a Dragiša na Trebavi kod Doboja 1943. godine.

           Sve ono što ste kompletirali iz podataka sa interneta i objavili 13.10.2008. godine a radi se o mome djedu Simu Erakoviću je uglavnom istina a ja ću još dopuniti da je moj djed Simo Eraković još bio i učesnik NOB – a i vječnik II zasjedanja AVNOJ-e u Jajcu.

           Naša Krsna slava je Sveti Stevan 9.januar.

           Danas od Erakovića u Tuzli žive potomci od Siminog Sina Milorada :moj brat Ratimir (1949) sa suprugom Jadrankom  i kćerkama Vanjom (1978) i Ivanom(1981) te ja Dragiša(1951) sa suprugom Nizamom i sinovima Sašom(1982) i Davorom(1984) i sina Petra Erakovića kčerka  Milica sa mužem Milanom i djecom Mateom i Andreom.

            Ovo je sažeta priča o Erakovićima iz Tuzle. Vi ako želite objavite je na internetu a ako ne  onda Vam može polužiti da razjasnite neke dileme o Tuzlanskim Erakovićima a ja Vas srdaćno pozdravljam kao i sve Erakoviće širom svijeta ma gdje bili.

[...]»

У писму из 23.X 2008., г. Драгиша наставља:

«[...] Vaša pitanja iz ovog pisma , bojim se da će ostati bez odgovora jer ja jednostavno ne raspolažem sa nekim novim podacima.Ono što sam već napiso je iz priča koje su mi davno isprićane.

             Ali ja pretpostavljam da je moj pradjed Petar svoju porodicu prebacio u Travnik ili bližu okolinu iz prostog razloga što je bježao od krvne osvete a i po «profesiji» je bio hajduk a područje djelovanja mu je bila jugoistoćna Hercegovina.

             Po pogibiji pradjeda Petra i njegove braće u Vučjem Dolu a po naređenje tadašnjeg vezira u Travniku, prababu Ristu privele su turske vlasti i tom prilikom vezir joj je lično rekao:»Ti se neboj ,tebi ništa neće faliti važno je da je pas crko.»

             Period od 1876 do povratka djeda Sime iz Beča 1906. godine je period bjede i siromaštva tako da  ga se niko u porodici nije htio sjećati a kamoli o njemu pričati.

             Mislim da je moj djed Simo za života imao kontakt sa Simom Erakovićem iz Vrbasa koji je imao sina Dragišu po kojem smo moj pokojni stric Dragiša i ja dobili ime.

             Jednako smatram da je dolazak djeda Sime u Tuzlu puka slučajnost a moguće i da je došao po zadatku «Mlade Bosne» u šta nisam baš ubjeđen.

[...]»

Симо Ераковић (из Бањана) прослеђује ми 20.X 2009. поруку од Вање из Тузле са идентичним садржајем из (овде код мене) првог Драгишиног писма (разлика је само у пар речи и годином рођења Вање - код Симе је 1977. а код мене 1978. година), не знајући да сам исту поруку већ примио. Оно што нисам знао јесте следећи "додатак на поруци":

«Zdravo Simo :) pošto nemam baš mnogo vremena, evo samo par podataka nabrzinu i nabacano...

Simina djeca su: Petar, Milorad, Slobodanka, Radojka, Miloš i Dragiša. Nijedno od njih nije među živima.

Simo je bio i Narodni poslanik (AU vlada), i u veoma bliskim odnosima s Petrom Kočićem.

Simin sin, Petar ima kćerku Milicu (to je navedeno u dopisu koji sam ti poslala). Petar je bio i prvi poslijeratni gradonačelnik Tuzle. Nosilac je spomenice u II svjetskom ratu. Supruga mu se zvala Ana (Anica), i porijeklom je iz Hrvatske.

Simine kćerke, Slobodanka i Radojka, se nisu nikad udavale.

Moja baba, Miloradova supruga se prezivala Đurić, i njeno porijeklo je ovdašnje.

Druga dva Simina sina, Miloš i Dragiša su poginuli u II svjetskom ratu.

Milorad i Petar su robijali na Golom otoku.

Eto, nadam se da ovo mogu biti neke smjernice, jer se radi o podacima koji su javni i koji se mogu provjeriti (bar što se tiče NOB-a, opštinske službe i Golog otoka).

[...]»

II

A – http://www.forum.hr/showthread.php?t=303829&page=30 - Etnički sastav Bosne i Hercegovine 2008.: 15.07.2008., 21:00: «Matični ured Tuzla = Spisak upisanih umrlih od 30.06. do 07.07.2008. = […] 45. Eraković Slobodanka r. 28.10.1918.»

B – www.jasenovac-info.com/cd/zrtve/html/e.html (stari link) : Delimični spisak žrtava 1941 - 1945. sa područja bivše Jugoslavije:

Tuzla: «Erahović MILOŠ (1912., SIMO); Erahović DRAGIŠA (1923., SIMO)».

C – http://www.bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewtuzdosje.php?id=954 , https://www.nezavisne.com/novosti/hronika/Dijete-prestravljeno-zbog-kamenovanja/9210

«Dragodol

Srpskoj obitelji kamenovali kuću i psovali majku četničku

U naselju Dragodol u središtu Tuzle napadnuta je mirna ugledna obitelj Eraković. Milica Eraković i njezin suprug Milan Burijan s dvije malodobne curice Andreom i Mateom vratili su se s proslave 1. svibnja kada su nakon samo sat vremena verbalno, a zatim i fizički napadnuti. Otac Milan Burijan nakon povratka htio je popiti s prijateljima ispred kuće pivo kada je začuo povike iz susjedstva „Dragane, Dragane, majku ti četničku”, piše Dnevni list.

Ne želeći izazivati nikakvu svađu, pokušao je vandale smiriti i opomenuti da ima malu djecu i da prestanu prijetiti. Tražili su da im plati po pivo, što je Milan i učinio te su se oni privremeno smirili.

Međutim, ponovno oko 11 sati navečer kada je obitelj već otišla na počinak začuo se prasak kamenja kroz prozor.

Mislili da su bacili bombu

Milica je opomenula svoga supruga da skloni djecu misleći da su bacili bombu. Izašao je vani i opomenuo ih da ne gađaju dječju sobu jer su djeca već spavala. Vandali su onda namjerno zasipali kamenjem upravo sobu u kojoj su bila djeca.

''To su bili strašni udari u prozor, nisam znao kako da se ponašam i što da činim. Žena mi je rekla da samo sklonim djecu i ugasim sva svjetla. To je trajalo deset minuta i onda smo odlučili izići iz kuće i suočiti se s njima. Psovali su majku četničku nekom Draganu, a mi ne znamo ni za kakvog Dragana”, izjavio je za Dnevni list Milan Burijan.

Ovo nije prvi napad na ovu obitelj jer su se slične stvari događale i prije, ali do sada obitelj nije reagirala jer su napadani samo verbalno. Ovaj put im je, kako je kazala Milica, dozlogrdilo i odlučili su upoznati cijelu javnost kako bi pokazali da Tuzla ipak nije sigurno mjesto za živjeti.

''Moje podrijetlo je ovdje previše duboko da bi me netko od njih na ovakav način otjerao iz Tuzle. Ako su to htjeli učiniti, ovo je samo razlog više da ostanem ovdje. Svoju zemlju i ovaj grad neću napustiti”, poručila je Milica.

Erakovići razočarani nastupom policije

Nakon što su pozvali policiju, policajci su samo uzeli imena i prezimena vandala i rekli im da mogu ići. Nikakvu adekvatnu zaštitu nisu pružili ovoj obitelji. Policajci su ovaj slučaj opravdali kao prvosvibanjsku pijanku dvojice mladića. Obitelj Eraković razočarana je nastupom policije. Milica je rekla da su njezinu suprugu mladići psovala majku četničku, djecu, punicu, ženu. Nije znala ni kako opisati strah koji su doživjeli te je samo rekla da su svi istraumirani zbog nemilog događaja.

Kako su naveli susjedi obitelji Eraković, i oni su često svjedoci incidenata koje uglavnom čine skupina od desetak mladića, među kojima se naročito ističu J. E. (1980.) i S. A. (1987.), koji su kamenovali kuću Erakovića. Očevici, mještani okolnih kuća i zgrada, zbog straha da se slično ne dogodi i njima, nisu htjeli ništa komentirati. Očekuju da policija i tužiteljstvo obave svoj dio posla. Policija je podigla optužnicu protiv dvojice počinitelja, nakon što je obitelj Eraković upornim traženjem od policije očekivala da se sve fotografira. Erakovići će također tužiti počinitelje jer, kako su naglasili, žele pravdu istjerati na čistac. Dosta im je ovakvih incidenata i toga da se u svom domu osjećaju nesigurno.

Mala Andrea, nakon ovih napada, od straha ne želi ući u svoju sobu, čak više ne smije ni spavati u svom domu, pa ona i majka spavaju u susjedstvu. Andreu su čak vodili na hitnu jer od stresa koji je doživjela teško razgovara i gotovo nikako ne spava. Na kraju stoji jedno veliko pitanje: kako će Milica sama s dvije djevojčice ostati živjeti u kući kada se u nedjelju njezin suprug Milan vrati u Zagreb gdje inače radi?

Pincom.info

Priredio(la): V.K.»