27
Obitelj Herak iz Brašljevice (Žumberak)
Zahvaljujem administratoru sajta https://uskok-sosice.hr/ na iscrpnom tekstu o žumberačkim Heracima.
Akademik Milan Herak (Žumberačka obitelj Herak I. dio) - 5.III 2015.
Svi žumberački Heraci potječu iz sela Brašljevica. Prvi Herak iz Brašljevice spominje se 1551. godine u popisu vojnika u sastavu vojne postrojbe koja je pod zapovjedništvom Ivana Lenkovića služila u Žumberku za obranu od Turaka. Tako se čini izvjesnim da su Heraci doselili u Žumberak u jednoj od četiri masovne seobe Uskoka između 1530. i 1540. godine.
Od nekoliko obitelji Heraka iz Brašljevice iz modernijeg doba ovdje ćemo opisati onu koja je u narodu poznata pod nazivom „Perini“, a koja s početkom 20. stoljeća potječe od Jure i Mare. Ne znamo točno koji je to Pero koji je obitelji donio nadimak. Jurin je otac također bio Jure (rođ. 1842.), a njegov otac zvao se Luka (rođ. oko 1800. god.). Vjerojatno se radi o Lukinom ocu, rođenom oko 1770. godine
proširili 1934. godine. Vidi se i kuća Herakovih (lijevo na slici) iz koje se Mare udala
Kao najstarije muško dijete u obitelji, Jure (1878. − 1939.) je naslijedio obiteljsko imanje i kućicu (potleušicu). Njegova starija sestra Marija udala se u Radatoviće u kuću Badovinac. Mlađi brat Nikola odselio je u Ameriku i oženivši se sa Žumberčankom Anđelom Reba osnovao obitelj na farmi u američkoj saveznoj državi Montana. Od njegove djece još i danas je živ najmlađi sin Donald, nastanjen u gradu Spokane u državi Washington. Dvoje najmlađe Jurine braće rano je umrlo. Mare (1881. −1958.) je rođenu u brojnoj obitelji Herak od oca Petra i majke Ruže rođene Vranešić. Marina dva brata oženjena su u Brašljevici, a Petar se priženio u Dančuloviće. Ostala braća i sestre otišli su u Ameriku. Za Juru se udala vrlo mlada (1897.). Održala se priča da su pri ženidbi mladenku posjeli na kola s konjskom zapregom pred njezinom kućom i prevezli je desetak metara iz jedne obitelji Herak u drugu.
Milan; sjede: Nikola, majka Mare i Marko
Rodili su desetero djece, od koji je jedan (Daniel) mlad umro, a sedmero je doživjelo odraslu dob: Nikola, Marta, Jure, Janko, Ilija, Milan i Marko. Da bi prehranio tako veliku obitelj na malom seoskom posjedu, otac Jure je morao kućariti (kramariti) po Austriji i Njemačkoj. Tako je stekao sredstva da na mjestu potleušice sagradi kuću s vežom i dvije nasuprotne sobe te dvije polupodzemne prostorije − „zidanice“ − (za namirnice i stoku).
.jpg)
Milan Herak rođen je 05.03.1917.godine u vrijeme Prvog svjetskog rata, a djetinjstvo je proveo u rodnom selu. Osnovnu je školu pohađao u Kaštu. Bio je proglašen najboljim đakom škole i za nagradu dobio štednu knjižicu Poštanske banke, koja se i danas, uz neke druge dokumente, nalazi u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1929. godine živi u Zagrebu. Tijekom školovanja živio je u obitelji sestre Marte Vranešić. U to je vrijeme često pomagao u gostionici sestre i svaka. Nakon mature u Klasičnoj gimnaziji studirao je prirodoslovlje na Filozofskom fakultetu. Potom je (1942./43.) proveo na stručnom usavršavanju u Beču. Doktorirao je 1943. u Zagrebu. Nakon doktorata iz područja geologije (1943.) zaposlio se u Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu kao ugovorni dočinovnik. Od 1952. radio je kao docent i profesor na Sveučilištu u Zagrebu, najprije na Tehničkom fakultetu (sada Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu), a potom, sve do umirovljenja (1982. godine), na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Tu je tijekom cijelog svog radnog vijeka bio predstojnik Geološko-paleontološkog zavoda, a u razdoblju 1964. − 1966. bio je i rukovoditelj (dekan) Fakulteta.
Milanovo područje znanstvenog i stručnog djelovanja jest istraživanje Zemljine kore. Često je znao reći kako je upoznavanje planeta na kojem živimo jedno od najvažnijih područja znanstvenih i stručnih istraživanja. Zaista, život na Zemlji ovisi o stanju i gotovo neprimjetnom kretanju golemih Zemljinih ploča i aktivnosti u njima, što ima za posljedicu rijetke, ali često i katastrofalne posljedice što ih uzrokuju potresi i vulkanska aktivnost. I ne samo to! Poznavanje strukture Zemljinih površinskih slojeva bitno je za korištenje rudnih i vodnih bogatstava, o kojima smo životno ovisni. Milan je, pored opće spoznaje o geološkim procesima i stanjima, najviše radio na upoznavanju specifičnih geoloških uvjeta u našem okruženju. Postao je jedan od najboljih svjetskih poznavatelja fenomena krša. Kao ekspert Ujedinjenih Naroda (njihovih organizacija za hranu – FAO i za znanost i obrazovanje – UNESCO) sudjelovao je u istraživanju krša područja Sredozemlja, Kariba (Jamaika) i u Iranu, i to kao ekspert u konkretnim projektima gradnje hidrocentrala i vodnih bazena. Pored velikog broja znanstvenih i stručnih radova i elaborata napisao je i nekoliko znanstvenih i stručnih knjiga (udžbenika), koji još i danas služe profesorima i studentima u nastavi geologije, paleontologije i paleobotanike. Posebno valja naglasiti njegovo kapitalno djelo Geologija, u pet izdanja. Glavni je urednik (a i autor nekoliko poglavlja) knjige o kršu − Karst što ju je na engleskom jeziku izdala poznata izdavačka kuća „Elsevier“ iz Amsterdama. Za svoj znanstveni stručni i nastavni rad dobio je mnoga priznanja. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).
Bio je potpredsjednik Akademije (još tada poznate pod nazivom Jugoslavenska akademija), od 1975. do 1978., predstojnik Razreda za prirodne znanosti (1978. – 1980.) i član Akademijinih vijeća i odbora. Dopisni je član Austrijske akademije znanosti i Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Dobitnik je nagrade za znanost Ruđer Bošković te Nagrade za životno djelo. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Spomen-medaljom grada Zagreba, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom te ordenom Reda Danice Hrvatske s likom Antuna Radića. Primio je više medalja, plaketa i spomenica.
Milan je oženio Ojdanu (rođenu Allegretti). U njihovom se braku rodila kći Maja (1948.). U svoju su obitelj primili i nećaka Janka (fizičara), koji je u njihovu kućanstvu živio tijekom svog gimnazijskog i fakultetskog školovanja (1947. − 1960.). Milan je znao reći da su on i Ojdana Jankovi „duhovni roditelji“. Ojdana je bila profesorica biologije, a u razdoblju od 1968. do 1972. i ravnateljica III. gimnazije u Zagrebu. Imala je dar za slikanje (crtanje). Još kao studentica izradila je crteže za knjigu Ribe Jadrana, poznatog biologa mora, akademika Tonka Šoljana 1960. godine, kao i veći dio slika u Milanovoj Geologiji. Njezin je brat, prerano preminuli akademik Nikša Allegretti bio poznati profesor fiziologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i jedan od osnivača Odjela eksperimentalne medicine i biologije na Institutu Ruđer Bošković.
Članak je redigiran u prosincu 2014., Janko Herak
admin: Ovo je prvi dio o slavnoj obitelji Herak,a u skoroj budućnosti biti će opisana detaljno sva obitelj. Tokom ovog mjeseca tv 4r prikazat će u emisiji “Žumberački zov” ovu znamenitu obitelj iz Žumberka.
Ivana Herak kaže:
Pozdrav svima,
Izuzetno mi je drago procitati ovaj tekst. Bilo bi zanimljivo kad bi se moglo istraziti obiteljsko stablo Heraka jos detaljnije. Tko zeli i bavi se time mogu mu poslati stablo koje imam od svojih predaka koji su takodjer iz Brasljevice.
Izuzetno mi je drago procitati ovaj tekst. Bilo bi zanimljivo kad bi se moglo istraziti obiteljsko stablo Heraka jos detaljnije. Tko zeli i bavi se time mogu mu poslati stablo koje imam od svojih predaka koji su takodjer iz Brasljevice.
Patrick Herak kaže:
Ivana,
My great grandfather left Brašljevica for America. I have compiled a family tree (including relatives in Brašlevica). I would be happy to share with you.
I am quite proud to be one of the many scientists in our family (I teach at Ohio State University)
PJH
______________________________________________________
Djetinjstvo, školovanje i zasnivanje obitelji - 30.07.2015.
Akademik Milan Herak potječe iz obitelji Herak – „Perini“ iz Brašljevice, najjužnijeg sela zapadnog Žumberka. Milanovi otac i djed nosili su ime Juraj (Jure), a pradjed je bio Luka, pa mora da je Pero bio predak, vjerojatno rođen još u 18. stoljeću. Milanov otac Jure oženio se 1899. godine s Marijom Herak iz susjedne kuće. Kažu da se mladenka prevezla kolima s konjskom zapregom punih dvadesetak metara između svoje stare i nove kuće. Njihov novi zajednički dom bila je omanja trošna kuća, a i cijeli je posjed bio skroman, pa se Jure osim obrađivanjem zemlje bavio i povremenom sitnom trgovinom – kućarenjem da bi mogao 1904. godine izgraditi veću kuću s dvije sobe i dvije podrumske prostorije.
Tijekom vremena, između 1902. i 1922. godine, rodila su im se brojna djeca, među kojima 1917. godine i Milan. Ocu je bilo vrlo teško održavati tako veliku obitelj, pa je svesrdno radio na povećanju obradivog zemljišta krčenjem okolne šikare i pokućarenjem po Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. No, tako brojna djeca nisu sva mogla ostati kod kuće. Najstariji sin Nikica (moj otac) u dva je petogodišnja razdoblja boravio na radu u Kanadi i najviše pridonio da se 1934. godine kuća proširi do veličine i razmjera u kojima je i danas. Nikica je jedini ostao na obiteljskom imanju, a sva druga djeca postupno su različitim putovima krenula prema Zagrebu.
Za Milanov životni put bila je presudna uloga njegove jedine sestre Marte. Marta se bila udala za Iliju Vranešića. Oni su ubrzo preselili u Zagreb, gdje su najprije otvorili malu trgovinu s točionicom, a kasnije su zakupili gostionicu na Kaptolu br. 5 i konačno se sa stanom preselili na Jelačićev trg br. 4 i otvorili gostionicu u istoj zgradi, s ulazom iz ulice Pod zidom. Milan je najprije pohađao osnovnu školu u Kaštu, a 1929. došao je sestri u Zagreb na daljnje školovanje. Osam je godina pohađao klasičnu gimnaziju i pritom pomagao u svakovoj i sestrinoj gostionici. Školovanje je nastavio na Filozofskom fakultetu, odabravši prirodnu grupu predmeta: iz zoologije, botanike, geologije s paleontologijom, mineralogije i kemije.
Od svega toga, pri upisu je najmanje znao o geologiji, kojoj je kasnije posvetio sav svoj profesionalni život. Toj je odluci vjerojatno najviše pridonijela činjenica da je profesor geologije Marijan Salopek već zarana organizirao terensku nastavu, koja je s vremenom prerasla u prava ekipna istraživanja, što se Milanu činilo vrlo zgodnim. Diplomirao je u lipnju 1942.,uspio je dobiti stručno usavršavanje u Prirodoslovnom muzeju u Beču, gdje je u godinu dana uspio obraditi temu koja mu je kasnije poslužila za doktorsku disertaciju. No pomanjkanje novca i loša prehrana učinile su da je Milan obolio i hitno se morao vratiti u Zagreb na bolju prehranu. Doktorirao je u Zagrebu 1943. godine. Iste je godine dobio posao u Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu, gdje je ostao devet godina.
Milanov prvi poslijeratni izlazak na teren bio je u Žumberak. To je bila prigoda mojeg prvog svjesnog susreta sa stricem Milanom. Naravno da je Milan mene poznavao od mog rođenja(1937. godine), ali ja se ne sjećam njegovih prijeratnih dolazaka u Brašljevicu, a onih tijekom rata nije ni bilo. U naredne dvije poslijeratne godine šire je obiteljsko vijeće odlučilo da bih ja nakon završene osnovne škole trebao otići na daljnje školovanje. Milan i njegova supruga Ojdana ponudili su da me prime u svoju obitelj i vode brigu o mojem daljnjem školovanju i odgoju. Kad sam početkom rujna 1947. godine bio doveden u Zagreb, uselio sam u njihov jednosobni stan u Šulekovoj ulici br. 11, u kojem je pored Milana i Ojdane već bila i njihova kućna pomoćnica Marija (Mare) Bulić, koja se zadržala u obitelji još oko 25 godina. Milan i Ojdana imali na raspolaganju jedinu sobu, Mare je spavala na sklopivom željeznom krevetu u kuhinji, a ja na pomoćnom krevetu u hodniku.
Milan i Ojdana, rođena Allegretti, vjenča li su se u crkvi gkt. Sv. Ćirila i Metoda ubrzo nakon svršetka rata 1945. godine. Ojdana je tada bila asistentica na Zoologijskom zavodu Filozofskog fakulteta. U vrijeme mog dolaska k njima radila je na jednoj zagrebačkoj gimnaziji kao profesorica prirodopisa. Danas je teško i zamisliti da bi u takvim okolnostima dvoje mladih intelektualaca bilo voljno dijeliti tako skroman prostor s još dvoje praktički stranih ljudi i još k tome preuzeti brigu o mojem školovanju i odrastanju. Oni su znali da sam ja tada bio u lošem fizičkom i psihičkom stanju. Bio sam otrgnut od kuće, neishranjen, loše odjeven, s mizernim predznanjem za gimnaziju…No, primili su me kao svoje dijete. Pored praćenja mojeg napredovanja u gimnaziji, upisali su me u glazbenu školu, koju baš nisam volio. Organizirali su mi privatno učenje engleskog jezika, što sam nastavio tijekom cijelog gimnazijskog školovanja. Ojdana mi je od svoje jakne sašila kaputić. Milan me je naučio igrati šah, što sam zavolio i često ga molio za pokoju partiju. Jednom prilikom mi je rekao da pristaje na igru pod uvjetom da ako izgubim, pristajem pojesti 10 žlica poriluka, kojeg inače nisam podnosio. Izgubio sam, a poriluk mi je uskoro postao jedno od najboljih variva.
Već u samom početku mojeg boravka u Zagrebu trebao sam riješiti jedan osobni problem. Djeca iz susjedstva i kolege u gimnaziji tretirali su ma kao „seljačića“. Morao sam se izboriti, pa makar i fizički, za bolji status. Tijekom godine dana uspio sam nadoknaditi manjkove iz školovanja u Kaštu i završiti prvi razred gimnazije s odličnim uspjehom. Naredne godine smo se preselili u nešto veći stan u susjednoj kući. Tada se rodila moja„sestra“ Maja. Maja i ja smo dijelili dnevnu sobu gotovo 12 godina, sve do mojeg završetka studija, dakle i onda kada smo se preselili u još malo veći stan u Zvonimirovoj ulici. Te iste godine Ojdana je dobila mjesto profesorice prirodopisa u susjedstvu, na Trećoj gimnaziji u Kušlanovoj ulici, koju sam i ja pohađao. Time je Ojdana mogla izravno nadzirati moje daljnje školovanje i dobrim je dijelom doprinijela da sam ja sve daljnje razrede gimnazije i sve godine studija završio s odličnim uspjehom.
Kad sam nakon diplome odlazio, pitao sam ih kako da im zahvalim. Rekli su mi da oni ne trebaju zahvalnost, ali ako mogu, da pomognem nekome drugome. To smo moja supruga Ana ja i učinili. Prihvatili smo u obitelj moju nećakinju Mirjanu, koja je 12 godina bila „sestra“ našim kćerima. Danas je Mirjana u zvanju redovitog profesora na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Milan je i u dubokoj starosti govorio da je on moj duhovni otac i bio je ponosan na to. Ojdana me je u mnogo prigoda nazvala „sine moj“. Još nedavno, prije nego što nas je zauvijek napustila, bila ponosna na svoje djelo. Izjavila je da bi to isto učinila da se još. Kakvi su Milan i Ojdana bili ljudi dovoljno govori činjenica da su odmah nakon mojegodlaska prihvatili u obitelj Ojdaninu nećakinju Ladu, koja je s njima boravila tijekom svog školovanja.
Tekst o akademiku napisao je njegov nećak Janko
______________________________________________________
Žuberačka obitelj Herak II. dio - 18.03.2015.
U prvom svjetskom ratu Jure se borio kao časnik austrijske vojske i bio ranjen u pluća na Soči. Bio je poznat kao dobrohotan i razborit čovjek, o čemu svjedoči i nekrolog objavljen preko gotovo cijele naslovne stranice Žumberačkih novina od 13. kolovoza 1939. godine. Poslije njegove smrti, njegova supruga Mare živjela je neko vrijeme u Brašljevici, a kasnije, do smrti, s kćeri Martom i zetom Ilijom u Zagrebu i Samoboru.
1.1. Nikola
Po drevnom žumberačkom običaju Jurino seosko imanje naslijedio je najstariji sin Nikola (1902. – 1991.). Oženio se 1930. godine s Dragicom Car iz Pilatovaca. Dragica (1909. − 1987.) je bila kći Dake i Jele pl. Hranilović i sestra Janka Cara, zvanog „Banka“. Jela je bila jedno od mnogobrojne djece poznatog žumberačkog učitelja Marka pl. Hranilovića iz loze „Bazeka“. O obitelji Car objavljen je podulji članak u Žumberačkom krijesu za 2010. godinu. Nikola je 1924. godine otišao na rad u Kanadu gdje je proveo pet godina. Po povratku se oženio i ponovo otišao u Kanadu na narednih pet godina. Vrativši se, po prvi je put vidio svog tada već petogodišnjeg sina Nikicu. U Kanadi je radio u rudnicima zlata u Schumacheru (Ontario) i u tvornici radijatora u Torontu. To je bilo doba svjetske recesije, pa je svaki posao, kada ga se i dobilo, bio slabo plaćen. Po pričanju Nikole, koji put je trebalo godinama raditi da bi se zaradila samo vozna karta za povratak kući. Poznato je da se neki Žumberčani koji su otišli na privremeni rad u Ameriku ili Kanadu, nikada nisu niti vratili svojim napuštenim obiteljima. Da se imanje ne bi dijelilo ili usitnilo, sestra i braća odrekli su se nasljedstva i tako omogućili da se tridesetih godina prošlog stoljeća kuća proširi. Godine 1946. sagrađena je posebna zgrada za štalu, pa se takvo stanje zadržalo sve do danas. Nikola i Dragica dobili su tri sina: Nikicu, Janka i Juru.
1.1.1. Nikica (Nikola)
Nikica (1930.- 2014.) je završio osnovnu školu neposredno prije izbijanja II. svjetskog rata. Vrijeme rata proveo je kod kuće, a odmah poslije rata, na nagovor tetka Ilije Vranešića pohađao je i završio tečaj o poznavanju i prikupljanju ljekovitog bilja, što ga je u Stubičkim toplicama organizirala „Biljana“, tada podružnica tvrtke „Pliva“. Završivši tečaj, Nikica je u nekoliko mjesta u zapadnom Žumberku organizirao otkup ljekovitog bilja. To je u ono poratno doba mnogo značilo za stanovništvo u osiromašenom Žumberku, a i za njega i njegovu obitelj. U stvari, on i njegova obitelj, pored rada na obiteljskom posjedu u Brašljevici, velik su broj godina imali otkup ljekovitog bilja i jestivih plodova prirode (gljiva, kupina, šipka…). Prije umirovljenja radio i u trgovini u Jurovskom Brodu. Nikica se oženio Brankom Gajski iz Priselja. Ona je ubrzo postala glavna motorna snaga u svim djelatnostima obitelji. Nakon dolaska u obitelj, u nju se potpuno uklopila. S velikim poštovanjem i pažnjom brinula se o njima posljednjih godina njihova života. Nažalost, Nikica je umro početkom 2014. godine. Nikica i Branka imaju dvoje djece: Mirjanu i Željka.
Mirjana (rođena 1957.) je četiri razreda osnovne škole završila u Kaštu, a ostatak školovanja (dovršetak osnovne škole, gimnaziju i Agronomski fakultet) završila je u Zagrebu. Tih je dvanaest godina živjela u obitelji strica Janka. Po završetku studija ostala je na Agronomskom fakultetu, najprije kao asistentica, kasnije (nakon magisterija i doktorata) u zvanju docenta, gdje je danas redovita profesorica i predstojnica Zavoda za ishranu bilja. Njezina je specijalnost utjecaj ishrane bilja na kvalitetu hrane i njezinu prehrambenu vrijednost te utjecaj ishrane bilja u hortikulturi i krajobraznoj arhitekturi. Radila je i vodila projekte financirane od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva na optimizacije gnojidbe na rast i kvalitetu povrća, posebno glavatog radiča. Neke od ovih pokusa radila je i na tlima Žumberka. U novije vrijeme bavi se kontroliranom ishranom vinove loze za optimizaciju proizvodnje grožđa i kvalitetnih vina na području Plješivice.
Mirjana se udala za kolegu sa studija, Srećka Ćustića, rodom iz Murvice kraj Zadra, s kojim zajedno s dvije kćeri, Majom i Lucijom, živi u Zagrebu. Srećko se posvetio hortikulturi, osnovao vlastitu tvrtku i radi kao pejsažni inženjer. Maja je diplomirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a Lucija na Agronomskom fakultetu.
Željko (rođen 1962.) je nakon četiri razreda osnovne škole u Kaštu, po obiteljskoj tradiciji prihvaćen od stričeva u Zagrebu na daljnje školovanje. Tu je završio kemijsku tehničku školu. Tijekom dijela školovanja imao je stipendiju tvornice trikotaže „Beti“ u Metliki, pa se nakon završetka škole tamo i zaposlio kao voditelj bojadisaonice. U doba poplave azijskog tekstila po svijetu i njega je zadesila sudbina desetaka tisuća tekstilnih radnika u Hrvatskoj i Sloveniji. Danas (2014. godine) radi u tvrtki „Kolinska“ u Mirni na Dolenjskem. Živi u Brašljevici i Novom Mestu, a nadaleko je poznat po izradi domaćih žumberačkih kobasica koje s veseljem priprema za cijelu širu obitelj.
1.1.2. Janko1
Janko (rođ. 1937. u Brašljevici) je osnovnu školu završio u Kaštu, a potom dvanaest godina živio u obitelji strica Milana u Zagrebu. U to je vrijeme završio gimnaziju i diplomirao fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Odmah se potom, kao raniji stipendist, zaposlio u Institutu Ruđer Bošković (IRB). Godine 1964. magistrirao je i sa suprugom Anom (Nanom) otišao na izradu doktorata na Sveučilište Duke, u Durhamu, Sjeverna Karolina (SAD). Po povratku u Zagreb doktorirao je i postao voditelj Laboratorija. Kasnije je bio pročelnik jednog odjela i direktor samostalne organizacije (OOUR-a) u IRB. Od 1976. do umirovljenja (2005.) bio je redoviti profesor i predstojnik Zavoda za biofiziku Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom aktivne znanstveno-nastavne karijere Janko je boravio i radio u mnogim svjetskim znanstveno-nastavnim institucijama kao gost profesor (Tehničko sveučilište Karlsruhe − Njemačka, Sveučilište Britanske Kolumbije u Vancouveru – Kanada, Sveučilište Baylor, Houston – SAD, Sveučilište u Oslu – Norveška) ili kao gostujući znanstvenik (Sveučilište u Kölnu, Institutu Max-Planck u Mülheimu/Ruhr, Institutu za biofiziku u Homburgu/Saar − Njemačka).
Jankovo uže stručno područje je biofizika i kemijska fizika. Iz tog je područja objavio preko 120 znanstvenih radova u međunarodnim časopisima. Objavio je i 16 znanstvenih, nastavnih i stručnih knjiga. Posljednjih godina posebno istražuje znanstvene biografije uglednih hrvatskih znanstvenika koji žive i rade ili su živjeli i radili u inozemstvu. Iz tog je područja objavio devet knjiga, dvojezično − na hrvatskom i engleskom jeziku. Bio je predsjednik Hrvatskoga biofizičkog društva (1980. − 1982.) i Saveza biofizičkih društava Jugoslavije (1982. – 1984.) te predsjednik Upravnom vijeća Instituta „Ruđer Bošković“ (2004. – 2006.). Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, pored ostalog državne nagrade za istaknuto znanstveno djelo, državne nagrade za popularizaciju znanosti te Ordena Danice hrvatske. Janko je oženjen sa Zagrepčankom Anom (rođenom Skrbin), s kojom ima dvije kćeri: Carol i Maju. Supruga Ana je nakon dvije godine studija medicine diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je svoj radni vijek provela kao tajnica-prevoditeljica na Institutu Ruđer Bošković i u Kliničkom bolničkom centru Rebro.
Carol je rođena 1965. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Diplomirala je medicinsku biokemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala i doktorirala. Nakon diplome svoju znanstvenu karijeru nastavila je najprije na KBC Rebro, a potom na Institutu za medicinska istraživanja u Zagrebu, baveći se proučavanjem štetnih utjecaja teških metala na rad bubrega. Znanstveno se usavršavala na sveučilištima u Zürichu (Švicarska), Grazu (Austrija) i na Sveučilištu Harvard u Bostonu (SAD). Tijekom studija dobila je godišnju Rektorovu nagradu, a za znanstveni rad Godišnju državnu nagradu za znanost. Sada je u znanstvenom zvanju znanstvene savjetnice. Od 2007. godine ima privatnu ordinaciju homeopatske medicine. Carol je udana za Friderika (Rika) Krambergera, inženjera naftnog rudarstva, do nedavno menadžera u velikoj naftnoj kompaniji „Schlumberger“. U njihovom se braku rodila kći Julia, sada studentica arheologije i španjolskog jezika u Zagrebu..
Maja (rođ. 1969.) je diplomirala, magistrirala i doktorirala molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i sada radi u području molekularne medicine – onkologije, na Institutu Ruđer Bošković. Jedna je od urednica i autorica opsežne knjige (preko 1000 stranica) Metode u molekularnoj biologiji, koja se mora naći u svakom laboratoriju koji koristi metode molekularne biologije. Udana je za Darka Bosnara, računarskog stručnjaka. U braku imaju dvije kćeri: Klaru i Helenu.
1.1.3. Jure1,2
Rođen 1940. godine u Brašljevici, osnovnu je školu pohađao u Kaštu, a osam godina gimnazije i studij kemijske tehnologije na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme školovanja u Zagrebu živio je u obitelji strica Janka, profesora kemije i poznatog peda.
Odmah nakon diplome Jure se kao raniji stipendist zaposlio u „Plivi“, gdje je proveo svoj cijeli radni vijek. Prvih pet godina radio je u laboratoriju tadašnjeg odjela Sinteza I. Iz tog je razdoblja poznata njegova studija optimizacije postupaka sinteze i procjena komercijalne vrijednosti pojedinih kemijskih spojeva potrebnih u proizvodnji lijekova sulfonamida. Od 1972. do 1997. godine radi u Plivinom Istraživačkom institutu, pretežno na pripravi spojeva od interesa za tvornicu. Posebno ga zanimaju spojevi povezani s jednom skupinom antibiotika kao što su penicilini i cefalosporini. Iz rezultata toga rada je i njegova doktorska disertacija, koju je obranio na Kemijsko-tehnološkom fakultetu 1977. godine. Nakon doktorata pronalazi najekonomičnije postupke za pripravu tada već poznatih antibiotika. Iz tog je rada proizašlo desetak patenata. Za taj je posao, zajedno sa suradnicima, dobio nagradu Plive. Posljednji period aktivnog istraživačkog rada posvetio je pronalaženju potencijalno novih antibiotika. Od 1997. do umirovljenja (2000.) radi u Patentnom centru Istraživačkog instituta Plive kao informacijski specijalist.
Jure je prijavio 17 patenata, a dodijeljeno mu je pet europskih i 76 nacionalnih patenata raznih država. Po dodijeljenim patentima jedan je od najuspješnijih hrvatskih kemičara koji djeluju ili su djelovali u domovini. Oženjen je Slavicom, rođenom Lončar, od majke Žumberčanke iz loze Hranilović – „Vuna“. Slavica je rođena u Sošicama, a veći je dio osnovnog i gimnazijskog školovanja završila u Karlovcu. Po doseljenju obitelji u Zagreb Slavica je upisala studij na Filozofskom fakultetu i diplomirala komparativnu književnost i talijanski jezik. Najprije je radila u hotelijerstvu, a potom, sve do umirovljenja u veletrgovačkom poduzeću „Gramat“ kao prevoditeljica-korespondentica. Jure i Slavica imaju dva sina, Dejana (1968.) i Danka (1972.). Dejan je strojarski inženjer, a Danko je diplomirao informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Danko sa suprugom Snježanom (socijalnom pravnicom) ima sina Kristijana.
1.2. Marta
Marta (1907. – 2001.) je bila jedino žensko dijete Jure i Mare (pored sedmero žive braće). Sve do udaje živjela je u Brašljevici. I ona se, kao i većina žumberačkih djevojaka toga doba, udala relativno mlada. Udajom za Iliju, najmlađe dijete Daniela Vranešića, ušla je u poznatu, dobrostojeću i brojnu obitelj, koja je ranije iz Dragoševaca preselila u Bučku (Metliku). Tu se rodilo i njihovo prvo dijete, sin Ilija (Ilac). No teško je bilo živjeti u tako brojnoj obitelji, pa su Marta i Ilija odlučili preseliti u Zagreb, prepustivši braći većinu imanja Vranešićevih. U Zagrebu su već 1927. godine kupili kuću u Zadarskoj ulici i otvorili gostionicu i prodavaonicu sitnih potrepština. Godine 1932. preuzeli su u najam gostionicu na Kaptolu (u prostoru današnje Kaptolske kleti ), a 1935., nakon ponovnog kraćeg boravka u Zadarskoj zakupili su prostor u ulici Pod zidom, s gostionicom i stanom na Trgu Bana Jelačića br. 4. Gostionica je ostala otvorena do kraja II. svjetskog rata.
Marta i Ilija, 1924. godine
U Zagrebu im se rodilo još dvoje djece, Zora i Zvonko. Marta i Ilija imali su dubok osjećaj potrebe pomoći djeci rodbine iz Žumberka, koja nisu imala mogućnosti daljnjeg školovanja ili neke druge životne perspektive. U njihovom je stanu na Trgu Bana Josipa Jelačića dugo godina boravio Martin brat Ilija, a tijekom cijelog školovanja i braća Janko, Milan i Marko. Tu su bile i Martine sestrične (po baki Mari) Marta (5 godina), Dragica i Zora. S Ilijine strane, kod njih je tijekom studija stanovala sestra Zora (kasnije udana Žan) i kraće razdoblje djeca brata Janka (Janko i Mare). Neki od „stanara“ pomagali su u gostionici (Milan, Marko, Marta). Danas je takva situacija gotovo nezamisliva: s jedne strane napor, volja i žrtva bračnog para Vranešić, a s druge zadovoljstvo i gotovo sreća tog mnoštva mladih ljudi da imaju krov nad glavom, krevet i osiguranu hranu, sve do vlastitog osamostaljenja! Ilija je bio predsjednik Društva Žumberčana od 1937. do 1940.
Godine 1945. život se obitelji Vranešić bitno promijenio. Ponestalo je sredstava za život, Martina su se braća (osim Marka) osamostalila, a i drugi „stanari“, sada već odrasli, krenuli su svojim putom. U poslijeratno doba, osiromašeno stanovništvo teško je preživljavalo, pa je prikupljanje samoniklog ljekovitog bilja bio važan izvor prihoda seoskom stanovništvu. Ilija je, zajedno s Martinim nećakom Nikicom, u Stubičkim toplicama pohađao seminar o prepoznavanju, prikupljanju i organiziranju otkupa ljekovitog bilja. Ilija je do kraja svoga radnog vijeka to činio u samoborskom kraju, a Nikica u zapadnom Žumberku.
I nakon 1945. godine Martina i Ilijina kuća ostala je stjecište rodbine i prijatelja. Nova velika promjena u Martinom životu dogodila se odlaskom njezine djece u Kanadu. Ostavši sami, odrekli su se stana na tadašnjem Trgu Republike i pripremili se na odlazak u Kanadu. No, tada je Ilija obolio pa su neko vrijeme živjeli kod Martinog brata Ilije na Glogovcu 2. Umro je u Bolnici Sestara Milosrdnica. Te, 1964. godine Marta je sama otišla djeci u Toronto i tamo provela 20 godina. Posljednje godine provela je u Zagrebu, umrijevši u svom stanu u dubokoj starosti.
1.2.1. Ilija (Ilac, Ilček)
Ilac (1926. – 2004.) je godinu dana nakon rođenja u Metliki s roditeljima doselio u Zagreb. Nakon osnovne škole i gimnazije upisao se na Likovnu akademiju. Roditelji nisu baš bili presretni s njegovim izborom; otac mu je rekao: „Sine moj, pa ti ćeš biti gladan“. Ilac je ipak stekao titulu akademskog slikara (1950.). Kao srednjoškolac i student bavio se fotografijom i folklorom. Bio je jedan od osnivača (zamjenik umjetničkog direktora) folklornog ansambla „Lado“. Upravo je prilikom gostovanja „Lada“ u Trstu 1951. godine spontano odlučio, zajedno s još osmero članova grupe, ostati u inozemstvu. Prema njegovu iskazu, to je bilo iz političkih razloga. Ubrzo se našao u Kanadi. Njegov su put u Kanadu ubrzo slijedili brat i sestra.
U Kanadi je uz pomoć obiteljskog prijatelja dobio posao u fotografskoj radnji, pa i otvorio vlastiti fotografski studio u mjestu Niagara Falls. Kasnije se upisao na Likovnu akademiju u Torontu. S diplomom Sveučilišta u Torontu odmah je dobio posao umjetničkog direktora u novoosnovanoj kanadskoj podružnici velike multinacionalne korporacije „W. R. Grace“, gdje je radio uglavnom na grafičkim potrebama tvrtke sve do umirovljenja. U Torontu je osnovao folklornu grupu „Croatia“ i podučavao hrvatske pjesme i plesove. Umjetničkim slikanjem za vlastito zadovoljstvo počeo se znatnije baviti tek nakon umirovljenja. Posebno ga je zanimala nova tehnika slikanja računalom. Slike napravljene tom tehnikom predočio je i na tri izložbe u Hrvatskoj. Bio je član Društva hrvatskih likovnih umjetnika. U Kanadi je oženio njemačku imigranticu Inge (rođenu Petersen). Njihova djeca Mark i Kim žive sa svojim obiteljima u Torontu.
1.2.2. Zora
Rođena je 1928. godine, a odrasla je u kućanstvu s roditeljima i braćom, ali i s mnogim drugim rođacima. Nakon osnovne škole i gimnazije studirala je biologiju, geologiju, mineralogiju i kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Diplomiravši, predavala je na školama u Velikom Trgovišću, Samoboru i Zagrebu.
Bila je također članica folklornog društva „Lado“ od samog početka. Tu je upoznala Edu Heršaka, kasnije liječnika i kirurga, za kojeg se i udala. S njim ima dvoje djece, Dunju i Emila. Ova se obitelj 1960. godine odselila u Kanadu, gdje su tada već bila Zorina braća. Da bi stekli kanadske diplome Zora i Edo su morali u Kanadi dodatno studirati. Zora je magistrirala iz psihologije (socijalni rad) i s magistarskom se diplomom zaposlila na psihijatrijskom odjelu bolnice u Torontu. Nakon dodatnog studija Edo je dobio kanadsku diplomu i otvorio privatnu ordinaciju, koja je postala vrlo poznata među hrvatskim useljenicima. Nakon što su im djeca otišla svojim putom, Zora je sa suprugom nakon umirovljenja ponovno doselila u Zagreb (1994. godine). Nakon Edine smrti Zora živi u kući u sjevernom dijelu Zagreba, baveći se prikupljanjem, aranžiranjem i vlastitom izradbom ukrasnih i umjetničkih predmeta.
Dunja (rođena 1951. u Zagrebu), prva je dva razreda osnovne škole završila u Zagrebu, a potom se s roditeljima preko Njemačke preselila u Kanadu. U Torontu je na engleskom jeziku završila osnovnu školu i gimnaziju. Tijekom školovanja učila je i francuski jezik u ljetnim školama i kampovima. Upisala je studij povijesti umjetnosti na Sveučilištu York u Torontu. Jednu je godinu studirala na Sveučilištu Sorbonne u Parizu, zahvaljujući stipendiji kanadske vlade. Diplomirala je 1974. Tijekom magistarskog studija upoznala se i s izvaneuropskom umjetnošću. Napose ju je zainteresirala afrička umjetnost. Dulji je period boravila u Zairu (današnja Demokratska Republika Kongo) proučavajući običaje, kulturu i umjetnost domorodaca. Na temelju tih istraživanja obranila je magistarski rad (1976.) i dobila stipendiju kanadske vlade za daljnje proučavanje afričke umjetnosti, radeći doktorat na Odjelu orijentalne i afričke umjetnosti Sveučilišta u Londonu. Godine 1977. odlazi na osmomjesečni istraživački rad u Demokratsku Republiku Kongo (područje Songye). Usprkos velikim poteškoćama koje je tamo doživljavala kao žena, ustrajala je i proučavala tradicionalnu umjetnost naroda Songye, njihove skulpture, maske magične moći i socio-religijske obrede. Iz tog je područja doktorirala na Londonskom sveučilištu 1981. godine i napisala u svijetu umjetnosti vrlo zapaženu knjigu Songye masks and figure sculptures (Maske i ljudske skulpture u Songyeu), izdanu u Londonu 1984. godine.
Nakon doktorata i izdanja knjige nekoliko je godina boravila i radila uglavnom u Londonu. Šest je godina radila na Macmillanovu rječniku umjetnosti. Od 1990. godine radi na prestižnom sveučilištu u Belgiji – Université Libre de Bruxelles, jednom od malobrojnih sveučilišta u svijetu koja imaju studij iz afričke umjetnosti. Kao sveučilišna profesorica boravila je u nekoliko navrata u Africi: Kongo-Brazzaville, Angola, Namibija, Južnoafrička Republika, Tanzanija, Benin… Dunja je članica uredništva Enciklopedije afričke umjetnosti, koju izdaje Sveučilište u Oxfordu. Europska je urednica časopisa za afričku umjetnost, u izdanju Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu. Živi s kćeri Emiliom.
Emil (rođen 1957. u Zagrebu) se školovao u Torontu. Nakon srednje škole diplomirao je talijanski jezik i antropologiju na Sveučilištu York (1978. godine). Potom se vratio u Zagreb, gdje se zaposlio u Institutu za migracije i narodnosti. Poslijediplomski studij iz opće sociologije upisao je na Fakultetu društvenih znanosti u Ljubljani, gdje je i magistrirao. U razdoblju 1991. do 2001. bio je glavni urednik časopisa Instituta za migracije i narodnosti. Doktorat na temu drevnih migracija stanovništva stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegov su znanstveni interes antropološke, sociološke i etnološke teme iz davnih razdoblja. Objavio je i velik broj studija iz tog područja. Napose mu je zamijećena knjiga Drevne seobe koju je tiskala „Školska knjiga“ u Zagrebu 2005. godine. Od 2010. radi kao docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na katedri antropologije. Emil je oženjen Veronikom Baljuk, filologinjom i nastavnicom. Sin, Aleksej Baljuk strojarski je tehničar.
1.2.3. Zvonko3
Zvonko Vranešić rođen je u Zagrebu 1938. godine. Tu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Kao srednjoškolac igrao je hokej na travi za Akademski klub Mladost i intenzivno se bavio šahom − ima titulu internacionalnog šahovskog majstora. Godine 1956. bio je omladinski prvak Hrvatske i bivše Jugoslavije. Igrajući za klub Mladost bitno je pomogao da taj klub osvoji naslov šahovskog prvaka Jugoslavije, što je predstavljalo senzaciju jer do tada niti jedan klub iz Hrvatske nije bio prvak tadašnje države. Godine 1957. upisao je studij matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Već je sljedeće godine s hokejskim klubom Mladost gostovao u Francuskoj i odlučio je da se ne vrati u tadašnju Jugoslaviju. Nakon kraćeg boravka u Francuskoj emigrirao je u Kanadu, gdje se već tada nalazio njegov stariji brat Ilija (Ilac). U Torontu je nastavio studij iz elektroničkog inženjerstva te je diplomirao, magistrirao i doktorirao iz računarskih znanosti 1968. godine.
Nakon diplome najprije je radio u tvrtki „Northern Electric“ kao inženjer projektant. Kad je doktorirao, zaposlio se na Odjelu elektroničkog inženjerstva Sveučilišta u Torontu, gdje je napredovao sve do redovitog profesora i ostao raditi sve do umirovljenja 2005. godine. Umirovljen kao „zaslužni profesor“ ostao je raditi s pola radnog vremena za tvrtku „Altera“. Zvonko je svoju znanstvenu aktivnost posvetio istraživanju elektroničkih računala. Posebno je intenzivno radio na proučavanju računalne arhitekture. Svojim je dostignućima uspio svoj laboratorij svrstati među najnaprednije istraživačke centre u svijetu u tom području. Kao gostujući znanstvenik ili profesor dulje je radio i predavao na Sveučilištu u Cambridgeu (Engleska), na Pariškom sveučilištu i Sveučilištu u Zagrebu.
Zvonko je pored niza znanstvenih članaka napisao i četiri knjige, koje služe ne samo za predavanja na sveučilištima, nego i kao osnova za rad u drugim istraživačkim i proizvodnim institucijama. Knjige, izvorno pisane na engleskom jeziku, prevedene su na mnoge svjetske jezike (francuski, španjolski, talijanski, kineski, japanski,….) i prodane su u oko pola milijuna primjeraka! Zvonko se u Kanadi nastavio aktivno baviti šahom. Kao član kanadske šahovske olimpijske reprezentacije nastupao je na četiri šahovske olimpijade, a još na tri olimpijade bio je kapetan reprezentacije!
Oženjen je s Ann (rođenom Boyd), s kojom ima dva sina, Paula (1968.) i Daniela (1971.). Ann je radila kao učiteljica, ali se sada iz osobnog interesa pretežno bavi obnavljanjem starog namještaja. Paul, građevinski inženjer, sa suprugom Mary-Kae i kćeri Katie živi i radi u Phoenixu u američkoj saveznoj državi Arizona. Daniel je inženjer i magistar informatike. Radi na razvoju računarskih programa u vlastitoj tvrtci. Oženjen je s Carolyn, s kojom ima dvoje djece, Isabel i Thomasa.
1.3. Jure
Jure (1909. – 1976.) je završio osnovnu školu u Kaštu i potom ostao neko vrijeme u Brašljevici. Kao mladić povremeno je odlazio u trgovinu (kućarenje). Kad se oženio, preselio je u Hrvatsku Dubicu, gdje je otvorio dućan sitne potrošne robe. No ubrzo je preselio u Zagreb, gdje se bavio trgovinom i izradbom male kožne galanterije. S vremenom je taj posao postao obiteljski obrt. Oženio je Danicu Smiljanić („Diganovu“) iz Doljana. Danica (1913.− 2010.) je nakon Jurine smrti preuzela velik dio posla, napose u izradbi galanterije. Njihova djeca, Janko i Vesna, također su uspješni poslovni ljudi.
1.3.1. Janko
Rođen je u Žumberačkim Doljanima (1937.), ali je ubrzo s roditeljima doselio u Zagreb. Tu je pohađao osnovnu školu, gimnaziju i prvu godinu studija ekonomije. Već za rana pokazivao je veliko zanimanje za vlastito poslovanje. Godine 1957. napustio je Hrvatsku i nakon kraćeg boravka u Francuskoj našao se u Torontu. Tu se vrlo brzo snašao. Ušao je u grafičku industriju i za nekoliko godina postao vlasnikom ugledne grafičke tvrtke s preko 300 zaposlenika. Kasnije se upustio i u druge poslove, a napose u građevinarstvo. Postao je jedan od najpoznatiji poslovnih ljudi hrvatskog podrijetla u Kanadi. Bio je vrlo široke ruke u pomaganju institucijama u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata i hrvatskim udrugama u Kanadi. Za svoju djelatnost dobio je mnoga javna priznanja u Kanadi i Hrvatskoj. Pored ostaloga odlikovan je Ordenom Danice hrvatske za pomoć Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata i nagradom kanadske vlade za najuspješnijeg hrvatskog poslovnog čovjeka u Kanadi.
Oženio se s Hrvaticom Nevenkom Marčeta (1938. – 1999.). Njihova je kći Adrianne (rođena 1964. u Torontu) završila knjigovodstvo i bavi se obiteljskim poslovima u Torontu. Sin Dennis Allan rođen 1965. u Torontu, u Kanadi se uspješno bavio prometom nekretnina. U ratnim je godinama doselio u Hrvatsku, gdje se nastavio baviti nekretninama. Oženjen je Saninom (Sanjom) Rešić, kćerkom prosvjetnih radnika. S njom ima kćer Emmu Reu.
1.3.2. Vesna
Rođena je u Zagrebu 1945. godine. Tu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Za rana se počela baviti obiteljskim poslom, što je radila sve do umirovljenja. Udala se za Žumberčanina, arhitekta Branka Gajskog, s kojim ima kćer Ivu. Iva (rođena 1982. u Zagrebu) je završila Ekonomski fakultet (smjer Trgovina). Radi u obiteljskoj tvrtci koja se bavi građevinarstvom.
1.4. Janko1
U novoj ulozi susreo se s nedostatkom pa se odmah primio pisanja udžbenika. Najprije je sa Stjepanom Ivezićem napisao knjigu Kemijski pokusi, a potom niz knjiga i priručnika za potrebe Pedagoške akademije u izdanju „Školske knjige“ (Š. K.). S vremenom je osuvremenjivao te udžbenike, pa je tako usavršio cijelu zbirku stručne nastavne literature (1970. godine). Isto je tako razradio didaktički pristup nastavi i upute o tome ostavio u knjizi Kemijski laboratorij i kemijska učionica (Š. K., 1969.)
No Janko je u široj javnosti poznatiji po udžbenicima i nastavnim pomagalima iz kemije za gimnazije i za osnovnu školu. Već 1952. godine izdao je knjigu Kemija za VI. razred gimnazije. Knjiga je prevedena na mađarski i makedonski jezik. To je knjiga, kasnije preuređivana i nadopunjavana, bila standardni udžbenik iz kemije sve do 1975. godine. Za gimnazije je bila i knjiga Fizikalna kemija za gimnaziju (Š. K., 1962.), pisana u porodičnim krugu (s Markom i Mirom Herak). Bila je prevedena na talijanski jezik.
Za rana je već počeo pisati knjige za osmogodišnju školu. Najprije je zajedno s Ladislavom Ivančekom napisao knjigu Izvođenje nastave kemije u osmogodišnjoj školi (Š. K., 1957.), a zatim (1960.) standardizirani udžbenik Građa prirode, kemija za VII. razred osnovne škole, koji je bio preveden na talijanski, makedonski, turski, rusinski, slovački, mađarski i rumunjski jezik. Za potrebe nastave izradio je (zajedno s L. Ivančekom) prijenosni kemijski laboratorij („Učila“, 1965.).
Janko je bio član mnogih komisija, pored ostaloga svih komisija za izradu programa kemije za osnovnu školu i gimnaziju od 1945. do 1975. Za svoj rad dobio je niz priznanja. Nabrojimo samo neka: nagrada Saveznog sekretarijata za obrazovanje i kulturu SFRJ za najuspješniji udžbenik kemije za osnovnu školu (1965.), republička godišnja nagrada Ivan Filipović za istaknuti prosvjetni rad (1969.), odlikovanje Orden rada sa zlatnim vijencem za „postignute uspjehe u socijalističkoj izgradnji SFRJ“ (1969.), nagrada „Školske knjige“ Davorin Trstenjak za životno djelo (1973.). Janko se oženio Dragicom rođenom Crljenica. Dragica po majci potječe iz brojne obitelji Višošević. Njezin ujak Đuro bio je rektor (upravitelj) Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Dragica je bila učiteljica. Većinu radnog vijeka radila je u Zagrebu. U njihovu se braku rodila kći Jasna.
1.4.1. Jasna
Rođena je (1945.) i školovana u Zagrebu. Tu je diplomirala na Ekonomskom fakultetu i kao ekonomistica radila u tada poznatoj veletrgovačkoj farmaceutskoj tvrtci „Farmacija“. Relativno se mlada povukla u mirovinu. Udana je za Zagrepčanina Tomislava (Tomicu) Hitreca. Tomislav je sin proslavljenog nogometaša Ice Hitreca, nekada člana HAŠK-a i švicarskog kluba Grasshoppers. Tomica je diplomirani pravnik s doktoratom iz ekonomije. Do umirovljenja je radio u Institutu za turizam u Zagrebu. I nakon umirovljenja još je uvijek bio aktivan: predavač iz područja menadžmenta u turizmu na veleučilištu VERN .
1.5. Ilija (Ile)
Ilija (1913. – 2005.) je nakon osnovne škole u Kaštu izučio krojački zanat u Metliki. Tijekom dvije godine naukovanja uspio je svladati teorijsko i praktično znanje zanata, predviđeno za trogodišnje naukovanje. Po završetku naukovanja preselio se u Zagreb, nastanivši se kod sestre Marte i svaka Ilije. U početku je radio za druge, a kasnije je otvorio vlastitu krojačku radnju u središtu Zagreba, u Ilici. Ilija je bio vrlo pedantan u svom poslu, pa zbog toga i cijenjen. Već je 1937. godine imao tri pomoćnika i dva naučnika (šegrta). Početkom rata preselio se u vlastiti stan na Trgu bana Josipa Jelačića, kamo je kasnije preselio i krojačku radnju. Na toj je adresi radio i stanovao sve do umirovljenja.
Ilija se specijalizirao za izradu muških odijela. U tome je postigao vrhunsku kvalitetu, kako u izradbi tako i u modi. Za svoja je ostvarenja dobio priznanja u Komori hrvatskih obrtnika i na sajmovima zanatstva. Bio je ponosan što su kod njega „šivali“ brojni javni radnici: političari, znanstvenici, umjetnici i drugi kulturni radnici. Iz njegove radionice nije izišlo niti jedno odijelo, koje on ne bi vlastitom rukom dotjerao. Voljeli su ga i njegovi pomoćnici jer je bio pitome naravi i nikada se nije dogodilo da nisu krajem svakog tjedna dobili zasluženu nadnicu.
Oženio je Veru, Zagorku žumberačkog prezimena Gajski. Umrla je relativno mlada, ostavivši ga bez potomstva. Kasnije (1977.) oženio je Katicu, rođenu Cimerman, još jednu Zagorku, službenicu iz Zlatara, koja ga je nadživjela. Katica se ubrzo uklopila u Ilijinu širu porodicu. Stekla je mnogo žumberačkih prijatelja i znanaca. Znala je cijeniti Ilijinu osobnost i sada, već u poodmaklim godinama, živi u kući i održava je u stilu u kojem ju je Ilija ostavio. S ponosom pokazuje diplomu sa zlatnom medaljom, koju je Ilija dobio na „III. sajmu zanatstva FNRJ“ 1957. godine.
1.6. Milan1
Rođen za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1917. godine, a danas živi u Zagrebu. Više o akademiku Heraku pisano je na ovom portalu 05.03. o.g. i tad je prikazan dio obitelji Herak.
1.6.1. Maja
Maja je rođena u Zagrebu 1948. godine, gdje je pohađala osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala iz područja informatike na Elektrotehničkom fakultetu. Radila je kao informatičarka, prvo u Sveučilišnom računalnom centru – SRCE, a potom u Hrvatskoj informacijsko-dokumentacijskoj agenciji (HIDRA). Njezin suprug, Velimir (Eko) Cvitaš, inženjer je i magistar računarskih znanosti. Njegovo se ime često pojavljuje na „špicama“ raznih emisija Hrvatske radiotelevizije. Njihova djeca, Ana i Janko, također su diplomirali na Fakultetu elektronike i računarstva u Zagrebu i rade u području informatike. Ana radi u hrvatskoj podružnici poznate američke tvrtke „Oracle“, a Janko u domaćoj privatnoj informacijskoj tvrtci.
1.7. Daniel
Daniel (1920. – 1938.) je, kao i sva ostala braća, pohađao osnovnu školu u Kaštu, a potom je izučio strojobravarski zanat u Metliki. Tijekom naukovanja u vrlo neprikladnom okružju zarazio se tuberkulozom. Svi napori roditelja, rodbine i bolničkih ustanova nisu ga mogli spasiti od prerane smrti.
1.8. Marko1,2
Marko (rođen 1922. godine) je bio najmlađe dijete svojih roditelja, dvadeset godina mlađi od najstarijeg brata. U roditeljskoj je kući u Brašljevici proveo petnaest godina. Sa jedanaest je godina završio osnovnu školu u Kaštu Uvidjevši besperspektivnost brojne obitelji na malom gospodarstvu, Marko je na poticaj sestre Marte 1937. godine otišao u Zagreb, gdje je pohađao konobarsku školu koju je završio 1940. godine. Za vrijeme II. svjetskog rata radi u ugostiteljskoj struci (u ugostiteljskom objektu sestre Marte i svaka Ilije Vranešića) u samom središtu Zagreba. Uz poticaj i pomoć obitelji (u prvom redu sestre), od 1946. do 1950. Marko pohađa gimnaziju (koja je tada trajala osam godina), polažući svake godine po dva razreda. Nakon mature, s 28 godina upisao je studij kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1955. godine i kao odličan student odmah se zaposlio u Odjelu radiokemije na Institutu Ruđer Bošković. Doktorirao je 1960. godine . Od 1967. radi kao profesor analitičke kemije u Zavodu za analitičku kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Od 1968. do umirovljenja (1987.) bio je predstojnik Zavoda. Marko je bio i vrlo uspješan voditelj poslijediplomskog studija analitičke kemije (1968. – 1988.) na Zagrebačkom sveučilištu.
U dva je navrata dulje boravio u Velikoj Britaniji, u nuklearnom centru u Harwellu i Londonu, gdje se upoznao s rukovanjem radioaktivnim uzorcima, radionuklidima. To je znanje kasnije u Zagrebu vješto upotrebljavao u kemijskoj analizi, posebno u razlučivanju tvari vrlo sličnih svojstava. Prvi je u Hrvatskoj uveo radionuklide u studentske analitičke laboratorije. Iz tog je područja Marko objavio brojne znanstvene radove i sa suradnicima napisao i nastavni tekst za studente kemije Tehnike rukovanja radionuklidima, a 1962. godine za učenike IV. razreda gimnazije i knjigu (udžbenik) Fizikalna kemija. Godine 1966. dobio je prestižnu državnu nagradu za znanost – nagradu „Ruđer Bošković“.
Marko je od 1954. godine oženjen s kolegicom sa studija, Mirom, iz poznate zagrebačke obitelji Dujmović. Njezin je otac, po zanimanju odvjetnik, bio jedan od uglednih članova uprave nekad slavnog Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK). Njezin pradjed Josip Pliverić bio je u dva perioda (1892. – 1893. i 1904. – 1905.) rektor Sveučilišta u Zagrebu (tada još zvanog Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I.). Mira je odmah nakon studija tri godine radila magisterij na Kemijskom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, a potom je 19 godina bila nastavnica u Kemijskom školskom centru u Zagrebu. Posljednje godine prije umirovljenja radila je kao urednica za kemiju pri izdavačkoj kući „Školska knjiga“, a nakon umirovljenja niz je godina bila i urednica za kemiju izdavačke kuće „Profil“. Autorica je (sa suradnicima) udžbenika Osnove fizikalne kemije za kemijske tehničke škole, Kemija 1 i Opća kemija te Opća i anorganska kemija za medicinske škole. Sve su te knjige doživjele velik broj izdanja. U njihovom su se braku rodila dva sina, Marijan i Ivica.
1.8.1 Marijan
Rođen je u Zagrebu 1956. godine, gdje je završio svoje školovanje. Nakon gimnazije diplomirao je fiziku geofizičkog usmjerenja na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a kasnije i magistrirao i doktorirao. Odmah nakon diplome zaposlio se kao asistent na Geofizičkom odsjeku Fakulteta. Tu je napredovao do zvanja redovitog profesora. Njegova uža struka je seizmologija. Bavi se raznim aspektima proučavanja potresa, napose određivanje građe i svojstava unutrašnjosti Zemlje u Hrvatskoj i okolnim područja pomoću seizmoloških podataka te određivanje potresne opasnosti i ugroženosti. U tom ga svojstvu često možemo vidjeti na televizijskim ekranima. U hrvatsku je seizmologiju uveo brojne nove postupke i bitno je doprinio proširenju i modernizaciji hrvatske mreže seizmografa. Usavršio se na uglednim sveučilištima u Italiji, Njemačkoj i SAD. Danas je jedan od vodećim hrvatskih seizmologa. Objavio je jednu knjigu te stotinjak izvornih znanstvenih radova, stručnih studija i elaborata.
Službeni je predstavnik Hrvatske u Europskoj seizmološkoj komisiji član je Savjeta Europsko-mediteranske seizmološke komisije. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i predsjednik Akademijinog Znanstvenog vijeća za daljinska istraživanja. Bio je glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa Geofizika, pročelnik Geofizičkog odsjeka i u dva mandata prodekan Fakulteta. Marijan je oženjen Davorkom, s kojom ima sina Darka. Davorka (djevojačkog prezimena Mišković) rođena je u Sisku, a gimnaziju je pohađala u Zagrebu. Studirala je i diplomirala fiziku-geofiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), a magistrirala i doktorirala na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1978. godine radi na Geofizičkom odsjeku Fakulteta, isprva u Seizmološkoj službi, a od 2000. godine u Geofizičkom zavodu. Sada je u zvanju redovite profesorice. Njezino je područje istraživanje povijesne i novije seizmičnosti te procjena aktivnih dionica rasjeda u Vanjskim Dinaridima. U tri je mandata bila pročelnica Geofizičkog odsjeka PMF-a.
Darko (rođen 1985.) je diplomirao na Fakultetu elektronike i računovodstva i apsolvent je studija matematike na PMF-u.
1.8.2. Ivo (Iki)
Ivo (1959. – 1998.) je školovan u Zagrebu. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu i zajedno s kolegom i prijateljem osnovao uspješnu manju grafičku tvrtku. Oženio je Vesnu Brlek, diplomiranu ekonomisticu, sada zamjenicu ravnatelja Arheološkog muzeja u Zagrebu. U njihovu braku nije bilo potomaka.
U ovom su prikazu predočeni kratki životopisi obitelji Herak – „Perini“ iz Brašljevice br. 24 (sada br. 14) od početka 20. stoljeća do današnjih dana. Obuhvaćeno je 4 -5 generacija, ukupno oko 75 osoba. Mali posjed u Brašljevici nikada nije bio dovoljna osnova za neki pristojniji život obitelji, kako onih koji su ostajali živjeti kod kuće tako i onih kojima je valjalo osigurati početne korake u odlasku od kuće. To se dijelom rješavalo pronalaženjem dodatnih djelatnosti izvan posjeda, ali i gotovo nezabilježenom uzajamnošću cijele šire porodice. „Brašljevica 14“, kao i mnoge druge brašljevičke kuće, danas je opustjela. Nakon Nikičine smrti, tamo je ostala usamljena udovica Branka. No još uvijek posjetitelja će dočekati barem topla riječ.
Korištena literatura
1 Hrvatski biografski leksikon, Tom V, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.
2 Nenad Trinajstić: 100 hrvatskih kemičara, Školska knjiga, Zagreb, 2002.
3 Leo Budin: Profesor Zvonko Vranešić, u knjizi Istaknuti hrvatski znanstvenici u Americi (urednik Janko Herak), Tom II, Izdavači :Hrvatsko-američko društvo, Hrvatska matica iseljenika i Matica hrvatska, Zagreb
Članak je redigiran u prosincu 2014. godine- prof- Janko Herak
admin: Prvi dio o obitelji Herak je objavljen 05.03. 2015. na ovom portalu.
______________________________________________________
Akademik Herak i njegova obitelj - 15.07.2015.
Djelovanje akademika Milana Heraka kao počasnog predsjednika KPD «Žumberak», sada Udruge Tadije Smičiklasa, njegovi natpisi i natpisi o njemu u žumberačkim tiskovinama. Šira žumberačka javnost imala se priliku upoznati s obitelji istaknutih hrvatskih znanstvenika iz obitelji Herak 1968. g. u Žumberačkom kalendaru Milka Predovića koji je objavio fotografiju s potpisom
«Tri brata Heraka, tri Žumberčana, tri hrvatska učenjaka (od lijeva na desno: dr. Marko H., dr. Janko H. i dr. Milan Herak). Mnogim Žumberčanima ta je fotografija ostala u trajnom sjećanju i upoznala Žumberčane s rodom Herak, koji je od svih žumberačkih rodova dao najviše znanstvenika. Naša Udruga Tadija Smičiklas, tada pod imenom Kulturno-prosvjetno društvo «Žumberak», sa Školskom knjigom izdaje 1971. g. vrijednu knjigu ŽUMBERAK U RIJEČI I SLICI, koju je sjajno uredio dr. Janko Herak (r. 1911.), a prvi članak TRAGOM PRADAVNE PROŠLOSTI ŽUMBERAČKOG TLA napisao je dr. Milan Herak. Slijede stručni članci dr. Marka Heraka, ATOMI I ATOMSKA ENERGIJA i članak dr. Janka N. Heraka, POGLED FIZIČARA U SVIJET ŽIVOG, a objavljena je i pjesma ŽUMBERKU, Zlatka D. Heraka.
Pregledom svih brojeva Žumberačkih novina od početka 1966.g. kada su počele izlaziti kao glasilo 1965. g. osnovanog KPD Žumberak, prvi članak dr. Milana Heraka pod nazivom S KOMPASOM I ČEKIĆEM PO SVIJETU objavljivan je od 1968. – 1970. g. u nastavcima u ŽN br. 10, 12, 13, 15, 16 i 18. ŽN br. 30 od travnja 1973. na naslovnici donosi vijest: DR. MILAN HERAK NOVI AKADEMIK – ŽUMBERČAN, a u slijedećem br. 31, srpanj 1973. donosi opsežniji članak u formi intervjua urednika s akademikom pod naslovom: PROF. DR. MILAN HERAK TREĆI ŽUMBERČAN AKADEMIK. Dvobroj 35-36 iz 1974. posvećen je Simpoziju u povodu 200. godišnjice školstva u Žumberku te donosi pozdravni govor akademika M. Heraka u ime Akademije. Dvobroj ŽN 43-44 iz 1976. donosi članak AKADEMIK HERAK DOBITNIK NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO.
Dvobroj ŽN 58-59 iz 1982. g. donosi izlaganje akademika M. Heraka na Simpoziju o Žumberku i Gorjancima. Spomenimo i to da su ŽN br. 18/1970. donijele vijest da je dr. Marko Herak izabran 25. 10. 1969. za izvanrednog profesora na PMF, te da je dr. Janko Herak, urednik knjige ŽUMBERAK U RIJEČI I SLICI bio i član UO Društva od 1966., a već se te godine počelo planirati izdavanje te knjige, a nakon što je izdana bilo je objavljeno više pohvalnih članaka o njoj, a br. 26 iz 1972. donosi i članak dr. Janka Heraka DOSADAŠNJI REZULTATI OBAVEZUJU NAS DA IDEMO DALJE.
KPD Žumberak je u 1993. godini aktivno djelovao na kulturnom planu. Pripremali smo proslavu 150 obljetnice rođenja Tade Smičiklasa te je u prostorijama Društva 1. travnja 1993. utemeljen Odbor za proslavu, u čiji sastav su ušli predstavnici institucija koje je vodio Tadija Smičiklas, dakle predstavnici HAZU, Matice hrvatske, Rektorata Zagrebačkog sveučilišta, Dekanata Filozofskog fakulteta te Rektorata Grkokatoličkog sjemeništa, Družbe «Braće hrvatskog zmaja» i KPD Žumberak, a za predsjednika Odbora je izabran akademik Milan Herak, pod čijim vodstvom je održan niz prigodnih svečanosti u kojima je aktivno sudjelovao.
U svečanosti koju je organiziralo Društvo, uz lijepi prigodni govor uvaženim uzvanicima, akademik Herak je otkrio spomen ploču na kući u Mesničkoj 35, gdje je živio Tadija Smičiklas. Nakon otkrivanja spomen ploče održana je svečana akademija u Starogradskoj vijećnici uz kulturno-umjetnički program. Obilježavanje je trajalo sve do 8. lipnja 1994. kada je polaganjem vijenca na grob Tade Smičiklasa obilježena i 80-ta obljetnica njegove smrti. Akademik M Herak sudjelovao je i na svečanosti obilježavanja 100-te obljetnice rođenja Žumberčana, jezikoslovca i prvog predsjednika Društva Žumberčana 1934. dr. Milka Popovića, kao i na svečanom Saboru Žumberčana koji je održan u Starogradskoj vijećnici, 6. 12. 1996.
Povodom 80. obljetnice rođenja akademika Heraka, na 5. 3. 1997. KPD Žumberak iskazalo je počast našem znanstveniku Žumberčanu, održavanjem znanstvenog skupa o životu i djelovanju akademika Milana Heraka u Strogradskoj vijećnici u Ćirilometodovoj 5.o čemu je pisano u Žumberačkim novinama, KPD «Žumberak» (ur.:P.B.) br.98/99 na naslovnici i u člancima pod naslovom UČENJAK SVJETSKOG GLASA – PONOS I DIKA HRVATSKE I ŽUMBERKA, a na kojem su svoj rad HERAKOV PRISTUP ISTRAŽIVANJU KRŠA izložili prof. dr. Stjepan Bahun i dr. Božidar Biondić, a o stručno-znanstvenom radu govorio je prof. Vladimir Jelaska. Suorganizatori skupa su bili Prirodoslovno-matematički fakultet i HAZU.
Akademik Herak je i u godinama koje su slijedile aktivno sudjelovao u kulturnim manifestacijama Društvu i kao član savjeta Društva, a u studenom 2003.g. je uz nazočnost više predstavnika roda Herak i drugih uglednih članova Društva, govorio na memorijalu povodom 70-te godišnjice Društva Žumberčana i Šimrakovih Žumberačkih novina koje su počele izlaziti od 15. siječnja 1934. Tom prigodom je u prostorijama Društva predstavljen – otkriven portret akademika Milana Heraka, rad akademskog slikara Smiljana Popovića, a koji je postavljen na istaknutom mjestu u društvenim prostorijama.
U travnju 2007. u drugom i zadnjem, broju (213) ŽN revije dan je pregled aktivnosti Društva pod naslovom NOVO LICE NAŠEG DRUŠTVA OD 1994. DO DANAS, gdje se navode i aktivnosti akademika M. Heraka Ekološke aktivnosti KPD Žumberak potaknute su kako prirodnim bogatstvima Žumberka, općim nastojanjima da se zaštiti priroda i okoliš, a svakako i prirodoznanstvenim djelovanjem akademika M. Heraka. Društvo je 1994. g. organiziralo tri tribine pod nazivom «ŽUMBERAK ČUDO PRIRODE NADOMAK ZAGREBA», a koje su bile glavni poticaj za osnivanje EKOLOŠKOG DRUŠTVA ŽUMBERAK, krajem 1994. g.. Održane su u Zagrebu u Kulturno informativnom centru (KIC) Preradovićeva 5. Predsjedništvo KPD Žumberak je još drugom polovinom1993. g. na sjednicama istaknulo potrebu njegovanja ne samo kulturne nego i prirodne baštine našeg Žumberka. Stoga smo se odlučili za održavanje tribina kojima ćemo istaknuti ljepote netaknute Žumberačke prirode, a što smo istaknuli i nazivom ciklusa tribina! ŽUMBERAK – ČUDO PRIRODE NADOMAK ZAGREBA! Taj naziv smo smislili polazeći od geoloških istraživanja akademika Milana Heraka, prema kojima je geološki starija žumberačka ploča, podvučena pod mlađu geološku ploču Samoborskog gorja, što je rijetka geološka tvorba, pa smo je proglasili čudom.
Osnovna intencija tribina jest bila promicanje ideje o potrebi zaštite žumberačke prirode kategorijom park prirode, jer taj stupanj zaštite dozvoljava gospodarske aktivnosti, kojima se ne narušavaju osnovne prirodne vrijednosti kraja, što je preduvjet održivog razvoja. Na sve tri tribine prikazivani su filmovi o Žumberku i dijapozitivi, a gosti su održali uvodna izlaganja poslije kojih je vođena je rasprava.1.tribina održana je 21. 2. 1994. uz projekciju filmova i dijapozitiva iz ciklusa ARS NATURA – MONUMENTA CROATICA FLORA ET FAUNA, našeg istaknutog umjetničkog fotografa prirodnih ljepota Vladimira Pfeifera (1937.-2012.).Uvodnu riječ je održao dipl. ing. šum. Željko Štahan, stručni savjetnik Ministarstva zaštite okoliša , prostornog uređenja i graditeljstva na temu Žumberak – park prirode.
2. tribina održana je 24. 3. 1994. na temu «Arheološka iskapanja u Žumberku» i «Žumberak – park prirode». Izlagači su bili prof. Damjan Lapajne, ravnatelj Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i dipl. ing. šum. Željko Štahan, stručni savjetnik MZOPUG-a.
Posebni uvaženi gost bio je akademik Milan Herak, koji je govorio o geološkoj prošlosti Žumberka. Uz dijapozitive na navedene teme, prikazali smo i dokumentarni film po scenariju Željka Štahana na temu prirodne, ali i kuturne baštine Žumberka, snimljen 1981 g., kroz program djelovanja Zajednice spomen-područja Žumberak- Gorjanci, a čije je prikazivanje zapriječeno od tadašnjih «boračkih» moćnika zbog spominjanja, kako su navodili «ustaškog» biskupa-vladike dr. Janka Šimraka.3. Tribina, održana je (srijeda) 27. 4. 1994. na temu ŽUMBERAK – KALENDAR FLORE ŽUMBERAČKE GORE.. Predavanje je uz projekciju filmova i dijapozitiva održao akademik Sergej Forenbacher, a njegova s istim naslovom objavljena je godinu dana kasnije. Bilo mi je veliko zadovoljstvo voditi ove tri izuzetno uspješne tribine. Dvorana je na svakoj tribini bila krcata Žumberčanima kao i ljubiteljima Žumberka i prirode.. U Kulturno-prosvjetnom društvu Žumberak, odlučili smo i nadalje posvetiti veliku pažnju njegovanju prirodne baštine Žumberka, no tu je aktivnost preuzelo Ekološko društvo Žumberak, osnovano u Stojdragi u prosincu 1994. g., a autor ovog prikaza je izabran za predsjednika. Od tada ED Žumberak njeguje prirodnu baštinu Žumberka, a o njegovom djelovanju bilo je puno natpisa u žumberačkim tiskovinama. Jedan od inspiratora osnutka EDŽ, svakako je i veliki prirodoslovac, Žumberčan, akademik Milan Herak.
Mene osobno, autora ovog prikaza s akademikom Milanom Herakom povezivalo je i veliko prijateljstvo između dva akademika, člana Razreda za prirodne znanosti HAZU,Zorana Bujasa i Milana Heraka. Moj profesor psihologije, najistaknutiji psiholog s ovih prostora, akademik Zoran Bujas (Split, 1910. – Zagreb, 2004.) imao je sličnu karijeru u HAZU, kao i akademik M. Herak. Bio je i on potpredsjednik HAZU i tajnik Razreda za prirodne znanosti. Kao kolege akademici Herak i Bujas su se osobno međusobno visoko cijenili i slagali po velikom broju pitanja kojeg je Razred za prirodne znanosti HAZU rješavao. Akademik Bujas, moj Barba na jedrenjima tijekom tri desetljeća i ja, smo često razgovarali o akademiku Heraku. Bujas, inače izuzetno kritičan prema drugima, ali i prema sebi, je uvijek hvalio vrline poštenog, korektnog i velikog znanstvenika Milana Heraka. Isto tako u mojim susretima s akademikom Herakom, a koje sam uvijek doživljavao kao vrijedan intelektualni doživljaj, razgovarali smo o akademiku Bujasu, dakako i o Žumberku i ljepotama njegove prirode, koje treba zaštititi.
Na kraju treba istaknuti da akademik Milan Herak ide u red najistaknutijih žumberačkih velikana, znanstvenika kojim se Žumberčani osobito ponose. Njegov portret treba istaknuti u budućem Domu kulture Tadija Smičiklas u Sošicama u staroj, za potrebe Doma obnovljenoj zgradi sošičke škole.
Josip Šintić (Zlatko), potpredsjednik Udruge Tadija Smičiklas i predsjednik ED Žumberak
______________________________________________________
Nikola Herak, Brašljevica
Žumberačke priče - Anđin magarac
Dogodilo se to davne ratne 1944.godine u selu Brašljevica. Metlika, kao i veći dio Žumberka, bili su tada već oslobođeni od Talijana i Nijemaca, pa se moglo ići tko je kuda morao i htio. Jednoga dana se je tako i Anđa iz Bulića sa svojim magarcem otpravila u Metliku u malin. Da ne bi išla drugi dan opet po brašno, rajša je počekala neko vrijeme da se žito samelje, a u tom cajtu je bogme ogladnjela i ožednjela. Pošto je do doma bilo daleko sjetila se je rodbine u Brašljevici i tako krenila kod rodice Marte Goleševe. Marta je naravno, kao i većina Žumberčana, rodicu Anđu rado ponudila jelom i pićem i tako dok su one dvije divanile, vani se oko magarca sabralo djece i ljudi.
Pošto u Brašljevici nikad nitko nije imao magarca rado su ga gledali i pipkali i svi su ga htjeli malo jašiti, ali se nisu ufali. Ja se toga dobro sjećam jer sam tada imao 12 godina. Poslije ogledanja i dogovaranja ‘ko će prvi jašiti, dođe i Nikola Lugarić – Nika, stariji čovjek oko 45 godina, strastveni pušač. Doma su bili dosta sirotni, a i malo ‘ko je tada imao novaca, kamoli on. Njegovu sirotinju su drugi dobro znali i obećali su mu škatulju cigareta – Drave za jašenje magarca, a što je rado prihvatio. Teren kuda je trebalo jašiti bila je velika nizbrdica, tako da nije trebalo dugo čekati kad će pasti. Poče Nika magarca jašiti, a ostali ga plašiti. Nasta zbrka i velika trka, viče Nika bog da Sivi crka. Sivi skače što god može jače te poleti još u veću trku i pod sebe baci Niku. Pade Niko u zelenu travu,a još ga magarac lupio u glavu. Da li je dobio cigarete ili nije to ne znam, ali u lijevu sljepoočnicu je dobio udarac, a ožiljak je nosio dok je bio živ.
Коментари
Постави коментар